U prostoru župne galerije na rubu zagrebačkog kvarta Ljubljanica – Voltino do 10. prosinca otvorena je izložba "J. S. Bach kao likovni univerzum" akademske slikarice Jagode Popović. Organizatori izložbe – Hrvatska udruga likovnih umjetnika i likovnih kritičara te Župa sv. Leopolda Mandića – okupili su ciklus radova koji čini vrhunac autoričina dugotrajnog dijaloga s glazbom, započetog serijama nadahnutima Vivaldijem i Stravinskim. Ovoga puta, Popović se upušta u najzahtjevniji izazov: prenijeti duh Bacha u slikarski jezik, preoblikovati njegovu polifoniju, kontrapunkt i ritmičku strukturu u čistu vizualnu energiju.
Već sam likovni univerzum kao dio naslova izložbe sugerira širinu i ambiciju ciklusa. Popović ne ilustrira glazbu niti pokušava "naslikati" njezin zvuk. Umjesto toga, ona stvara paralelni svijet u kojem ton i boja, melodija i linija, fuga i kompozicija postaju analogni fenomeni. Kao što Bach gradi glazbeni svemir iz strogo kontroliranih struktura, Popović ga gradi iz sustava boja i oblika koji se neprekidno preslaguju u nove odnose.
Kustosica izložbe i autorica predgovora, povjesničarka umjetnosti Sanda Stanaćev Bajzek, ističe duhovnu dimenziju ovog stvaralaštva, pozivajući se na Kandinskog i njegovu misao o umjetnosti kao "sredstvu kojim dolazimo do Izvora". Doista, slike ove umjetnice posjeduju gotovo meditativnu napetost: u njihovim slojevima osjeća se stalno traženje sklada između racionalne geometrije i eruptivne ekspresije. U radovima poput "Toccate XI" ili "Fuge VII", te dvije krajnosti – red i kaos, struktura i osjećaj – međusobno se hrane i nadopunjuju. Iz tog spoja proizlazi glazbeni ritam koji nije samo vizualna aluzija na partituru, nego i energetski puls slike.
Ciklus sadrži više od dvadeset radova izvedenih akrilom na platnu, u većim formatima koji omogućuju da boja diše i vibrira poput tona. Neki su naslovi izravni hommagei Bachovim djelima – "Fuga", "Toccata", "Sonata", "Misa u h-molu", dok drugi, poput "Krista" ili "Uvertire II", nose eksplicitnu duhovnu i simboličku težinu. Posebno dojmljiv rad "Hommage Misi u h-molu" monumentalnih dimenzija (2030 x 160 cm) funkcionira kao središnja točka izložbe: u njemu se zrcali autoričina ideja o spoju ljudske konačnosti i božanske vječnosti, što simbolizira križ kao završni znak cijelog ciklusa. Boje se u tom djelu povlače prema tamnijim, gotovo sakralnim tonovima, dok središnji geometrijski oblik emanira svjetlost – kao da je Bachova glazba pretočena u vizualni "amen".
U radovima "Toccata XV" i "Fuga X", Popović dodatno istražuje napetost između geometrije i geste. Stroge linije, ponekad gotovo arhitektonske, presijecaju vrtloge boje koji podsjećaju na dinamične modulacije glazbenog motiva. Taj kontrast oblikuje unutarnji ritam slike, ali i sugerira ono što se u Bachovoj glazbi naziva "kontrapunktom" – susretom dvaju nezavisnih glasova koji stvaraju sklad. Slikarica ovdje kontrapunkt pretvara u vizualni događaj: svaka boja i linija ima svoj "glas", ali svi zajedno tvore cjelinu.
U formalnom smislu, izložba pokazuje kako Jagoda Popović sintetizira geometrijsku apstrakciju s ekspresivnim kolorističkim nabojem. Pritom izbjegava dekorativnost: svaka kompozicija djeluje kao misaoni eksperiment, istraživanje odnosa reda i spontanosti. Ritam boja u "Toccati 10" ili "Fugi 5" gotovo se može "čuti". U njima su akrilne površine nanesene pulsirajuće, s izmjenama svjetlih i tamnih akcenata koji podsjećaju na dijalog svjetla i sjene u crkvenoj arhitekturi. Popović, koja je u svojoj karijeri prošla put od restauratorice do autorice apstraktnih ciklusa, očito posjeduje savršen osjećaj za materijalnost boje i strukturu prostora. To iskustvo restauracije (rad s poviješću slike) daje njezinim platnima dubinu, slojevitost i poštovanje prema formi.
Izložba "J. S. Bach kao likovni univerzum" ujedno je i kulminacija njezine stvaralačke trilogije posvećene glazbenim velikanima. Nakon Vivaldija, čija je "Četiri godišnja doba" prevela u tople i sezonske kolorističke cikluse, i Stravinskog, koji je u njezin opus unio ritmičku eksplozivnost, Bach otvara sasvim novu razinu: onu duhovnog reda, beskonačne harmonije i metafizičke ravnoteže. U tom smislu, Popović ne slika samo glazbu, ona slika ideju božanskog reda u umjetnosti. Njezine slike nisu tek vizualne partiture, nego zapisi duhovnog iskustva, molitve u boji.
– Može zvučati paradoksalno, ali moj rad na ciklusima inspiriranima glazbom, premda je u svojoj biti riječ o apstraktnom mediju koji pripada sferi onostranog, ipak je zahtijevao – bolje reći morao imati – svjestan plan i koncept, način kako pristupiti onome što će poslije postati izričaj temeljen na mojoj emociji. Upravo time, slikom glazbe, izražavam svoj unutarnji svijet – rekla je Jagoda Popović u intervjuu u Večernjem listu uoči otvaranja izložbe.
Izložba uspješno izbjegava zamku formalnog ponavljanja, koja često prijeti ciklusima apstrakcije. Iako su osnovni motivi – fuga, toccata i sonata – zajednički, svako platno donosi drugačiji emotivni registar i drukčiji odnos prema prostoru. Katkad prevladava meditativnost (kao u "Sonati II", triptihu iz 2021.), neki put eruptivnost i pokret ("Toccata I", 2014.), a u novijim radovima primjetna je sklonost sintezi, smirenju geste i većoj jasnoći strukture. Time Popović pokazuje dosljednost, ali i sposobnost unutarnje evolucije – rijetku kombinaciju u apstraktnom slikarstvu.
Posebnu ulogu ima i kontekst izlaganja. Galerijski prostor u župi sv. Leopolda Mandića, premda skroman, pruža idealnu intimnu atmosferu za promatranje radova koji su sami po sebi meditativni. Odsustvo svjetovnog glamura omogućuje da se gledatelj usredotoči na ono što je autorici najvažnije, a to je tišina između tonova, odnosno "pauza" u slici, gdje se možda i najjasnije osjeća duh Bachove glazbe. Takvo okruženje potvrđuje misao iz kataloga da "umjetnost ima snažnu povezanost s duhovnošću" i da je "prostor smisla otet od kaosa".
Izložba je, dakle, više od vizualnog događaja: ona je iskustvo slušanja očima. Jagoda Popović poziva gledatelja da se prepusti sinkroniji osjetila, da vidi glazbu i čuje boju. U njezinu "likovnom univerzumu" sve je u pokretu, sve pulsira istim dahom, od geometrijskih ploha do ekspresivnih poteza, od tamnih podloga do svjetlosnih proboja. Njezina apstrakcija nije hladna ni intelektualna, nego topla, duboko ljudska, prožeta vjerom u smisao umjetnosti kao duhovne komunikacije.
Izložba "J. S. Bach kao likovni univerzum" pokazuje da između glazbe i slikarstva postoji most izgrađen od ritma, boje i vjere u sklad. Jagoda Popović taj most ne gradi riječima, nego gestom, odnosno potezom kista koji, poput Bachova tona, nikad ne odjekuje sam, već uvijek u odnosu s drugima.
Otvori KEKS Pay
