Još se krajem prošle godine, kada je bio na repertoaru tijekom Zagreb Film Festivala, pojavio na filmskom nebu i na gledateljskim popisima onoga što se ne smije propustiti, a ovaj je tjedan ponovno zaigrao u kinima u Hrvatskoj. Jim Jarmusch se nakon svog posljednjeg filma "Mrtvi ne umiru" i nešto veće pauze vratio na velika platna obiteljskom, pa čak se može reći i komičnom, a povremeno i komornom dramom. "Otac majka sestra brat" donosi triptih koji nas vodi u tri priče smještene u tri različite zemlje: SAD, Irsku i Francusku. Ono što povezuje ove tri kratke crtice odnos je roditelja i djece. U svakoj od njih, naime, vlada neki u najmanju ruku čudan odnos na relaciji roditelj – dijete.
U prvoj priči upoznajemo brata i sestru (Adam Driver i Mayim Bialik) koji posjećuju oca (Tom Waits) nakon što im je umrla majka. Vidljivo je već na prvu da se već odavno izgubio osjećaj bliskosti između njih (ako je ikad i postojao) i da djeca, sada već sredovječni ljudi, samo pokušavaju ispuniti svoju dječju dužnost i biti dobri prema ocu. Realnost je, zapravo, da nemaju o čemu s njim razgovarati i da cijeli posjet opasno stoji na rubu čiste formalnosti i obavljanja. Druga nas priča upoznaje s majkom (Charlotte Rampling) i njezine dvije kćeri (Cate Blanchett i Vicky Krieps). Kontinent je drugi, ljudi su drugi, ali priča je jako slična – za stolom su se našli "predstavnici" roditelja i djece koji između sebe imaju zid sačinjen od godina i godina otuđenosti, a žbuka mu je čista kurtoazija. I ovu trojku, kao i trojku iz SAD-a, upravo taj zid dijeli od nježnosti, prisnosti i topline koja bi, barem u teoriji, bila svojstvena toj najmanjoj obiteljskoj stanici. Treća nas priča vodi u Francusku gdje brat i sestra (Indya Moore i Luka Sabbat) posjećuju stan u kojem su živjeli njihovi roditelji kojih više nema. Prebirući po starim fotografijama, i oni se prisjećaju svog odnosa s roditeljima koji i nije bio onakav kakav su možda kao djeca željeli i trebali. Nije da im je išta falilo, samo je sve bilo malo nekonvencionalno. Kroz sve tri priče Jarmusch postavlja pitanja ne samo tko su roditelji ove djece iz filma koja su sada odrasli ljudi, nego tko su roditelji općenito. Jesu li postojali prije djece i kakav su život živjeli kada nisu (bili) roditelji…
"Otac majka sestra brat" nije neodoljiva senzacija koja će se s oduševljenjem prepričavati. Više je riječ o sporom filmu lijepe scenografije, vrhunskih glumaca i detalja kao što je, recimo, Rolex sat koji služi kao stilska figura kojom se pojačava suptilna humorističnost i sve ono što je ostalo neizrecivo, a što uspijeva istovremeno i naživcirati i nasmijati. Jarmusch ovdje ne traži velike emocije ni dramatična razrješenja, nego se zadržava upravo na onim sitnim, neugodnim tišinama iz kojih se najbolje vidi koliko su ljudi jedni drugima bliski ili strani.
Humorna drama, SAD, 110 min.
Režija: Jim Jarmusch
Glumci: Tom Waits, Adam Driver
Drama, SAD, 111 min.
Režija: Olivia Newman
Glumci: Sally Field, Lewis Pullman
"Neobično pametna stvorenja" film su koji je poput onog trenutka kada na radiju počne draga pjesma. Ima nešto u tom elementu neočekivanosti i u faktoru iznenađenja. U prepuštanju. U Netflixovoj produkciji stvoren je film po predlošku istoimene knjige Selby Van Pelt. Nakon smrti supruga Tova Sullivan (Sally Field) radi noćne smjene u akvariju gdje pokušava, ne smanjiti, nego naučiti nekako živjeti s tugom zbog gubitka sina Erika prije trideset godina. Ondje upoznaje Marcellusa, divovsku hobotnicu sklonu bijegu iz bazena, s kojom razvija neobično prijateljstvo. Dok Marcellusu povjerava priču o sinovu nestanku, Marcellus odluči pomoći Tovi da ponovno pronađe mir i sreću. Osim što zbog prikaza neobičnog prijateljstva između Tove i Marcellusa "Neobično pametna stvorenja" još jednom podsjećaju na poruku iz prekrasnog i dirljivog dokumentarca od prije nekoliko godina "Hobotnica i ja", ovaj film je pravi jedan topli i ušuškavajući dragulj koji ne samo da je hommage hobotnicama kao krasnim stvorenjima, nego je i priča o svim neobičnostima, nepredvidivostima i iznenađenjima koje donosi život i zbog kojih i jest toliko lijep. Film je pravi jedan "feel-good" uradak u kojem se svim sitnim i nesitnim manama tako lako gleda kroz prste.