Osjetljiva dušica akademske slikarice Dore Mihaljević kao stvorena je za umjetničko prenošenje tananih motiva koje volimo nazivati ženskima, ili sentimentalnima, zaboravljajući i drugu stranu njihove začudnosti u kojoj čak i nema mekoće ili je ona zaklonjena grubljim intervencijama na samoj površini slike.
Svaka je umjetnica slobodna u svojim motivacijama, što podrazumijeva i čin destrukcije prema materiji koja naoko ne poznaje destrukciju, ali na nju uvijek mora računati. More uvijek iznova briše stari raspored školjki i travki koje poslaže po obali. To je stvarni svijet. Ali ni u svijetu mašte nema nedodirljive idile niti konačnog, idealnog rasporeda stvari. I to nam govori izložba Dore Mihaljević u zagrebačkom Pučkom otvorenom učilištu.
O njoj piše i naš akademik Tonko Maroević. Bilježi on kako "suptilna i nježna kromatika, uz kontrastiranje hladnih i toplih tonova, čini motiv ruže bliskim svojevrsnim etidama"... Prepoznaje on u njoj tragove grafičkog umijeća stečenog kod profesora Frane Para. Dora se povučeno bavi opremom knjiga koristeći se grafičkim tehnikama, bakropisom, suhom iglom... Jedva čekamo da napadne platno ekspresivnim koloritom i raspara ga do kraja vlastita zadovoljstva!
