Vestern koji je zauvijek promijenio žanr, "Točno u podne" Freda Zinnemanna, priča je o moralu, kukavičluku i osobnoj odgovornosti. Ovaj Oscarom nagrađeni klasik s Garyjem Cooperom i Grace Kelly u glavnim ulogama koji se večeras prikazuje na HRT3, aktualniji je no ikad.
Kad se spomene vestern, većina pomisli na junačke revolveraše, beskrajne prerije i borbu dobra i zla. No, 1952. godine, redatelj Fred Zinnemann snimio je film koji je razbio sve te konvencije i stvorio remek-djelo psihološke napetosti prerušeno u priču s Divljeg zapada.
"Točno u podne" nije klasični vestern; to je antivestern, moralna drama koja se odvija u stvarnom vremenu. Njegovih 85 minuta trajanja gotovo se savršeno poklapa s 85 minuta koje šerif Will Kane ima na raspolaganju prije nego što vlak u podne dovede Franka Millera, odmetnika koji mu se dolazi osvetiti. Ta genijalna redateljska odluka, praćena neprestanim kadrovima satova koji prijeteći otkucavaju, stvara gotovo nepodnošljivu atmosferu iščekivanja i straha, u kojoj je svaki dijalog i svaki pogled nabijen značenjem.
U središtu priče je Gary Cooper u ulozi života kao šerif Will Kane. Tek što se oženio prelijepom kvekericom Amy (koju glumi tadašnja debitantica Grace Kelly) i predao svoju zvijezdu, stiže vijest o Millerovom povratku. Kane je suočen s nemogućim izborom: pobjeći sa suprugom pacifistkinjom ili ostati i sam se suočiti s četvoricom ubojica. Za razliku od nepobjedivih heroja tadašnjih vesterna, Kane je duboko ljudski lik; on je uplašen, ranjiv i očajan dok obilazi grad moleći za pomoć, ali nailazi samo na izgovore, strah i izdaju. Autentičnosti njegove izvedbe uvelike je pridonijelo Cooperovo loše zdravstveno stanje tijekom snimanja. Glumac je trpio jake bolove zbog čira na želucu i problema s leđima, a Zinnemann je to iskoristio, naloživši da Cooper ne nosi šminku. Njegovo iscrpljeno i tjeskobno lice nije bila gluma, već stvarna patnja koja je njegovom liku dala nevjerojatnu dubinu i donijela mu drugog Oscara za najboljeg glumca.
No, prava drama odvijala se iza kulisa. Scenarist Carl Foreman napisao je "Točno u podne" kao izravnu alegoriju na makartizam i "lov na vještice" koji je u to vrijeme harao Hollywoodom. Dok je pisao scenarij, i sam je pozvan pred Odbor za neameričke aktivnosti (HUAC) da svjedoči protiv kolega navodnih komunista. Kada je odbio imenovati imena, stavljen je na crnu listu, a partner Stanley Kramer ga je otpustio. Kane, šerif kojeg su napustili svi kojima je vjerovao i koje je štitio, postao je Foremanov alter ego, a kukavički građani Hadleyvillea predstavljali su Hollywood koji je iz straha okretao leđa svojim prijateljima i kolegama. Zbog stavljanja na crnu listu, Foreman je morao napustiti SAD i preseliti se u Englesku, ne dočekavši premijeru filma koji je postao njegovo životno djelo.
Zbog svoje subverzivne poruke, film je izazvao žestoke reakcije. Ikona tradicionalnih vesterna, John Wayne, otvoreno ga je mrzio, nazivajući ga "najneameričkijom stvari koju je ikad vidio". Nije mogao podnijeti ideju da bi šerif molio za pomoć, a građani odbili stati uz zakon. Toliko ga je prezirao da je sedam godina kasnije s redateljem Howardom Hawksom snimio "Rio Bravo" kao izravan ideološki odgovor, film u kojem junak s ponosom odbija pomoć civila. S druge strane, "Točno u podne" postao je omiljeni film američkih predsjednika. Dwight Eisenhower, Ronald Reagan i Bill Clinton (koji ga je u Bijeloj kući prikazao čak 17 puta) vidjeli su u liku Willa Kanea savršenu metaforu za usamljenog vođu koji mora donijeti tešku i nepopularnu odluku za opće dobro, unatoč otporu javnosti.
Film je trijumfirao na dodjeli Oscara 1953. godine, osvojivši četiri zlatna kipića. Uz nagradu za Garyja Coopera, Oscar za najbolju montažu bio je ključan za prepoznavanje majstorskog ritma filma koji gradi napetost. No, ono što je film učinilo revolucionarnim bila je glazba. Dimitri Tiomkin osvojio je Oscara za najbolju originalnu glazbu, ali i za najbolju pjesmu za legendarnu baladu "Do Not Forsake Me, Oh My Darlin'". Pjesma, koju pjeva Tex Ritter, ne služi samo kao uvod, već se kao lajtmotiv provlači kroz cijeli film, izražavajući Kaneovu unutarnju borbu i osjećaj napuštenosti. Bio je to jedan od prvih slučajeva da je tematska pjesma postala integralni dio narativa i komercijalni hit, postavljajući trend koji će obilježiti filmsku industriju desetljećima.
"Točno u podne" i danas je klasik upravo zato što nadilazi žanrovske okvire. To je bezvremenska priča o sukobu individualne savjesti i kolektivnog kukavičluka, o tome što znači biti hrabar kada te svi ostave na cjedilu. Njegov utjecaj vidljiv je i izvan filma; 1989. godine u Poljskoj, poster filma s Garyjem Cooperom koji umjesto pištolja drži glasački listić postao je simbol pokreta Solidarnost u borbi protiv komunizma. Poruka je bila jasna: vrijeme je za konačni obračun.
Otvori KEKS Pay
