Nakon zbirke drama, knjige o Matošu na kojem je magistrirao i dva najčitanija i najprevođenija romana (“Pupak svijeta” i “Vještica”), iz bogatog i po broju čitatelja i izdanja iznimno uspješnog opusa makedonskog pisca Venka Andonovskog na hrvatskom jeziku se ovih dana pojavio i njegov roman “Azbuka za neposlušne”, u izdanju TIM pressa i u prijevodu Borisa Pavlovskog. Venko Andonovski je sjajan pisac, ali i teoretičar, a na skopskom Filološkom fakultetu, između ostalog, i profesor hrvatske književnosti. Pismo, njegov nastanak, razvoj i propadanje, jedna je od glavnih njegovih tema kojom se opsesivno i literarno majstorski bavi i u “Azbuci za neposlušne”, smještenoj u vrijeme kada se Ćiril i Metod pripremaju za svoju misiju među slavenskim narodima. Kao umjetnik i teoretičar Venko Andonovski se u ovom razgovoru također pokazao i vrlo pozvanim i upućenim da nam objasni noviju makedonsku povijest, uzroke i posljedice promjene imena države, identitetske eksperimente s čitavom nacijom, teškoće koje Sjeverna Makedonija na putu prema EU ima s Bugarskom te kako političari, uz pomoć neodgovornih povjesničara, kroje budućnost prekrajajući prošlost.
Otvori KEKS Pay
Nitko nas nije "naučio" mrziti narode. To nije istina. No istine je kako su nas u komunizmu brutalno prisiljavali "voljeti" narode. Emocije koje danas postoje one su povezane i te kako s hrvatskom novijom povijesti i zvjerstvima koja su nam se u to vrijeme dogodila. Ne mrzim niti neko drugo pismo - no uvijek mi je u svijestu pismo kojim su bile obilježene granate koje su meni pobijale veliki dio obitelji i rodbine. Tko to može zaboraviti neka zaboravi. Tko može oprosti neka i oprosti ali tko se to osjeća pozvan zamjeriti žrtvi što joj se gadi nasilnik?