Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Demokracija djeluje, ali je krhka i bolesna, a njena bolest spora i kronična

Hrvatskim izdanjem knjige “Umrijeti za ideje – Filozofija kao opasan poziv”, u nakladi TIM Pressa i u prijevodu Dijane Bahtijari i Hrvoja Gračanina, hrvatski su čitatelji nedavno prvi put dobili priliku za susret s rumunjsko-američkim filozofom i piscem Costicom Bradatanom, kojeg smo predstavili i velikim intervjuom u Obzoru. Costica Bradatan ovih dana prvi put posjećuje Hrvatsku i Zagreb, gdje će u nedjelju 27. lipnja biti gost “Sunčane strane Prisavlja”, s izravnim prijenosom na Trećem programu HTV-a od 20 sati. Tim povodom od autora smo dobili dozvolu za objavljivanje eseja “Demokracija je za bogove” objavljenog prije dvije godine u New York Timesu, a ekskluzivno za Obzor Bradatan je napisao i dodatak o polaganom i sporom umiranju demokracije koje se u međuvremenu nastavilo.
29. lipnja 2021. u 11:54 1 komentara 192 prikaza

Zašto demokracije propadaju? Posljednjih nekoliko godina to se pitanje često postavlja u knjigama, novinskim komentarima i informativnim emisijama, kao i sve žustrijim javnim debatama. Na to pitanje gotovo uvijek odgovaram drugim pitanjem: zašto ne bi propadale?

rumunjsko-američki filozof Od filozofa možemo očekivati štošta, ali ne i da umru za svoje ideje

Povijest – jedini pravi vodič kad je riječ o ovoj temi – svjedoči o tome da je demokracija rijetka i prolazna. Tajanstveno zaiskri u nekom sretnom kutku svijeta, a zatim iščezne, gotovo jednako tajanstveno. Pravu demokraciju teško je postići, a ona jednom postignuta je krhka. U širem kontekstu ljudskih događaja, ona je iznimka, ne pravilo.

Usprkos neuhvatljivoj prirodi demokracije, njezina je temeljna ideja razoružavajuće jednostavna: kao članovi zajednice trebali bismo imati jednako pravo odlučivati kako ćemo svi zajedno živjeti. „U demokraciji kakva bi ona trebala biti“, piše Paul Woodruff u knjizi “Prva demokracija: izazov drevne ideje” (2006.), „svi odrasli ljudi slobodni su uključiti se u raspravu o tome kako organizirati zajednički život. I nitko nema mogućnost slobodno uživati u neograničenoj moći koja vodi k aroganciji i zloupotrebi.“ Jeste li ikada čuli nešto razboritije? No tko tvrdi da smo razboriti? Općenito, ljudi nisu predodređeni živjeti u demokraciji. Može se čak reći da je demokracija „neprirodna“, jer je suprotna našim životnim nagonima i pobudama. Baš kao svim drugim živim bićima, i nama je najprirodnije pokušati preživjeti i razmnožiti se. Zbog toga se neumorno, nesvjesno i divljački namećemo drugima: guramo ih u stranu, zaobilazimo, svrgavamo, čak i uništavamo ako je potrebno. Iza nasmijane fasade ljudske civilizacije na djelu je ista slijepa sila koju nalazimo u životinjskom svijetu, sila koja nas nagoni da se namećemo drugima.

Samo zagrebite pod površinu ljudske zajednice i vrlo brzo ćete pronaći rulju. „Nerazborita ljudska priroda“, piše zoolog Konrad Lorenz u knjizi “O agresivnosti”, „dvije političke stranke ili religije sa sličnim programima spasenja tjera na žestoku borbu jedne protiv druge“, baš kao što prisiljava „jednog Aleksandra ili Napoleona da žrtvuje milijune života u pokušaju ujedinjenja svijeta pod svojim žezlom“. Povijest svijeta uglavnom je priča o pretjerano samopouzdanim pojedincima u potrazi za različitim žezlima.

Ne pomaže što mu se, jednom kad je takav pojedinac ustoličen, ostali nestrpljivo pokušavaju podčiniti. Kao da u njegovoj slavnoj prisutnosti shvaćaju kako imaju previše slobode koja odjednom postaje nepodnošljiva. U knjizi “Braća Karamazovi” Fjodora Dostojevskog, Veliki inkvizitor kaže: „Nema trajnije i mučnije brige za čovjeka od toga da, čim postane slobodan, nađe što prije onoga kome će se klanjati.“ Kakva li je to slatka predaja! Aleksandar Veliki, Julije Cezar, Napoleon, Hitler i Mussolini, svi su oni bili slatkorječivi šarmeri mnoštva i vrsni politički zavodnici. Njihov odnos s ruljom bio je posebno intiman. U režimima takve vrste, čim se moć koristi i pokazuje, učinak je nevjerojatno erotičan. Primjerice ono što vidimo u “Trijumfu volje” (uvelike zahvaljujući izopačenoj genijalnosti Leni Riefenstahl) ljudi proživljavaju neku vrstu kolektivne ekstaze. Izjave zavodnika mogu biti isprazne, čak i besmislene, no to nije važno; svaki od njih uzbuđeno mnoštvo dovodi do nove razine užitka. S opčinjenom sljedbom on sad može što god poželi. Ona će se prepustiti bilo kojoj gospodarevoj želji.

luksuzna knjiga "temelji hrvatske" Jesu li Hrvati tu doista od stoljeća sedmog i je li pleter samo naš?

Ovo je ugrubo ljudski kontekst u kojem se rađa demokratska ideja. Ne čudi stoga što je to uzaludna bitka. Istinska demokracija ne daje velika obećanja, ne zavodi i ne šarmira, samo teži određenom ljudskom dostojanstvu. Nije erotična. Krhka je to stvar u usporedbi s onim što se događa u populističkim režimima. Tko bi normalan odabrao dosadne odgovornosti demokracije umjesto trenutačnog zadovoljstva koje pruža demagog? Frigidnost umjesto neprestanog zanosa? Unatoč tomu, demokratska ideja nekoliko se puta tijekom povijesti približila ostvarenju – bili su to trenuci kad je čovječanstvo zamalo iznenadilo samo sebe.

Osjećaj poniznosti element je potreban za rađanje demokracije. Poniznost, istodobno kolektivna i internalizirana, prodorna, čak i vizionarska, no istinska. Poniznost kojoj je ugodno u vlastitoj koži, koja se, znajući vlastite vrijednosti i ograničenja, može sama sebi i nasmijati. Poniznost koja je, vidjevši mnoge lude stvari i naučivši ih tolerirati, postala mudra i strpljiva. Drugim riječima, biti pravi demokrat znači razumjeti da, kada je riječ o zajedničkom življenju, nismo bolji od drugih te se sukladno tomu i ponašati. Živjeti demokratično uglavnom znači suočiti se s neuspjehom i nesavršenostima te gajiti poneku iluziju o ljudskom društvu. Pravila demokracije, njezine norme i mehanizmi, trebali bi utjelovljivati viziju o ljudskim bićima kao manjkavima, nesavršenima i punima mana.

Stara atenska demokracija uvela je dva pravila koja su tu viziju oživotvorila. Prvo je izbor ždrijebanjem, imenovanje javnih dužnosnika ždrijebom. S obzirom na temeljnu jednakost prava koju su svi atenski građani – odnosno slobodne odrasle muške osobe – uživali, najlogičniji način imenovanja ljudi na vodeće položaje bilo je nasumično biranje. Doista, za atenske su demokrate izbori bili udar na demokraciju: nekim su ljudima dopuštali da se nametnu drugima, arogantno i nepravedno. Drugo, prikladno nesavršeno atensko pravilo bio je ostracizam. Kada bi neki građanin postao previše popularan – prevelik šarmer – Atenjani bi ga osudili na desetogodišnje progonstvo, ispisujući njegovo ime na glinene pločice. Nije to bila kazna za nešto što je šarmer napravio, već preventivna mjera protiv onoga što bi on mogao učiniti u slučaju da ga se ne nadgleda. Atenjani su znali da su previše ranjivi i nedorasli opiranju političkom zavođenju (dovoljan dokaz bio je njihov složen odnos s Alkibijadom) pa su si to zadovoljstvo odmah uskratili. Iako potekla od čovjeka, demokracija je krhka i slabašna – bolje je ne iskušavati je. Nakon radikalnog atenskog eksperimenta u jednakosti, demokracija se pojavljivala i drugdje, no često u oblicima koje bi stari Atenjani teško nazvali demokratskima. Primjerice današnja američka demokracija (jedna od najboljih inačica trenutačno dostupnih) po atenskim bi standardima bila proglašena „oligarhijskom“. Sretna bogata nekolicina (hoi oligoi) uglavnom odlučuje ne samo o pravilima političke igre već i o tome tko je dobitnik, a tko gubitnik. Ironično, sustav je sklon onome što smo očajnički htjeli izbjeći kad smo se za demokraciju odlučili: moći željnu, arogantnu, opresivno samopouzdanu političku životinju. Ipak, to nas ne treba čuditi. „Da postoji kakav narod bogova, njihova bi vlada bila demokratska“, napisao je Jean-Jacques Rousseau. „Tako savršena vlada nije za ljude.“ Demokraciju je u ljudskom svijetu toliko teško pronaći da, kad je spominjemo, uglavnom mislimo na malo vjerojatan ideal, a ne stvarnost. To je ono što demokracija zapravo jest: ideal koji ljudi s vremena na vrijeme pokušavaju ostvariti. Nikad primjereno i nikad zadugo – uvijek nespretno, bojažljivo, kao da je riječ o probnom razdoblju.

VENKO ANDONOVSKI Naučili su nas da mrzimo i narode, ali i pisma. Mrziti pismo znači mrziti čovjeka koji ga ispisuje

No demokracija je i jedna od onih nedostižnih stvari – druga je sreća – čiji je nagovještaj, čak i ako se neprestano odgađa, važniji od njezina stvarnog postojanja. Možda je nikada nećemo dostići, no ne možemo si priuštiti prestati o njoj sanjati.
(Objavljeno u New York Timesu 5. srpnja 2019.)

Dok sam prije dvije godine pisao ovaj kratki esej, nisam mogao ni zamisliti kakav će ispunjen i važan život on imati. Samo nekoliko tjedana nakon objavljivanja preveden je na više od deset jezika, od grčkog i češkog do hebrejskog i burmanskog. Kritike su uglavnom bile pozitivne, no određeni su ljudi bili razočarani. Neki su se gorljivi branitelji demokracije uvrijedili onim što su smatrali „napadom“ na demokratski etos. To me je začudilo. Činilo se da, pokažete li trunku suosjećanja prema malenom, krhkom biću predodređenom za kratak, boležljiv život, samo otkrivate svoje ubojite namjere.

Ne raduje me to što se čini da se stanje pacijenta u posljednje dvije godine uopće nije poboljšalo. Izbori koji su se održali tijekom pandemije često su na vlast dovodili ljude koji tamo ne bi smjeli biti. Društvena smo bića pa je život u samoći nespojiv s našom prirodom (s razlogom se samicu smatra kaznom). Zato su ljudi glasali za one koji su im obećavali ukidanje lockdowna i one koji su ih uvjeravali da je ta bolest samo vrsta gripe, pa čak i da je čitava pandemija obmana. Drugdje su autokratski vođe iskoristili virus kao opravdanje za još apsolutističkije vladanje. Dugoročne posljedice pandemije na život demokracije tek ćemo vidjeti. Istina je da je u Sjedinjenim Američkim Državama odlazak Donalda Trumpa iz Bijele kuće pokazao da demokracija u konačnici djeluje, no, s obzirom na to koliko je glasan i pun opiranja taj odlazak bio, također je otkrio koliko je zaista demokracija nesigurna. Demokracija je stoga još bolesna. Njezina je bolest – spora i kronična i beskompromisna – jedna od onih s kojima se mora naučiti živjeti, prije nego što se od nje umre. Ipak, ne brinem se previše. Većina onog ljudskog je takvo; i sam život se čini kao spora, neminovna bolest.

Petar Gudelj HAZU ima neka svoja pravila i ja očigledno u toj njihovoj skali nisam našao mjesto

(S engleskog prevela Dijana Bahtijari) 

Johnny Gitara
SNIMA NOVE PJESME
Životna bitka splitskog pjevača: 'Dvaput sam pobijedio rak, optimizam me ne napušta'
Gospodin Fin
Osvojite vrijedne nagrade
Osvoji 15.000 kn nagrade: Razveseli svoju školu i postani financijski znalac kao Gospodin Fin!
  • medvedgrad:

    Demokracija je laž. Kad 3 nepismena čovjeka kojima možeš manipulirati, mogu preglasati Sokrata i Aristotela, zna se da profitiraju ljudi iz sjene.