Naslovnica Kultura Knjige

Goran Ferčec: Junak mog romana ne sagledava stvarnost

Kazališnu predstavu treba i gledati i misliti. A kazalište je godinama odgajalo pasivnog gledatelja koji ono što ne razumije, a što prijeti njegovoj pasivnosti, odmah označava kontroverznim.
20. rujna 2011. u 19:53 2 komentara 140 prikaza
Goran Ferčec
Foto: arhiva VL

Goran Ferčec beskompromisni je dramaturg i teoretičar mlađe generacije već dobro poznat u kazališnim krugovima. Nedavno objavljenim proznim prvijencem dokazao se i kao vrstan pisac, koji ne podilazi širokom čitateljstvu i ne prihvaća dominantne društvene obrasce.

Vaš roman “Ovdje neće biti čuda” glas je deziluzionirane, izgubljene generacije mladih domaćih intelektualaca.

Pripovijedate kroz lik emigranta-povratnika u poslijeratnu pustoš. Je li iz te pozicije lakše sagledati našu današnju stvarnost?

Nisam siguran da postoji samo jedna, pogotovu ne lakša pozicija s koje bi se mogla promatrati stvarnost. To posebno vrijedi za stvarnost male posttranzicijske države koja osim izborene suverenosti i restaurirane nacionalnosti ne posjeduje ni jedan drugi oblik dublje ontološke, pa onda ni moralne i etičke svijesti. Nije teško pronaći poziciju, teže je pronaći način preko kojeg bi se o toj stvarnosti progovorilo. Tim više ako se to čini kroz proces pisanja, jer on je u odnosu spram stvarnosti uvijek slab, nekonkurentan. U romanu, od trenutka kad se protagonist Bender vrati, možda uopće više i ne sagledavam stvarnost, već neki privid načinjen od nezbrinutih ostataka onoga što čitatelj prepoznaje kao oponašanje života.

U knjizi ste mnogo pažnje posvetili ritmu teksta, koji se sve više reducira prema kraju romana. Jednom ste rekli da vas je Ivana Sajko naučila mogućnostima poigravanja jezikom. Koliko je njezin rad i rad drugih suvremenih domaćih autora utjecao na vaše radove?

Ta redukcija teksta, njegovo stezanje prema kraju romana, zapravo se nadovezuje na prethodni odgovor. Nemogućnost pripovijedanja proizlazi iz nemogućnosti bivanja kroz koju prolaze protagonisti u romanu. Ta ogoljenost jezika kojim se koriste i svijeta u kojem žive zapravo je vrsta anamneze. Kao što je jezik kojim se ja koristim kao autor, vrsta moje vlastite pripovjedne anamneze. Ivana Sajko predavala mi je na Akademiji dramske umjetnosti i nikada nije polazila od ideje da bi nekoga mogla nešto naučiti, već od ideje da bi s nekime mogla nešto podijeliti. Ona me uputila na jezik i tekst kao na niz mogućnosti, a ne samo jednu. Osim Ivane Sajko, od suvremenih domaćih autora iznimno cijenim Dašu Drndić zbog beskompromisne i lucidne citatnosti kojom postiže nevjerojatan ritam, te Dubravku Ugrešić koja nam kroz vlastitu poziciju i pisanje govori tko smo zapravo bili u devedesetima i tko smo danas. I to je, manje više, to.

U vašim dramama, baš kao i u romanu, često koristite homoseksualne likove. Što vas intrigira u toj poziciji višestrukih manjina, kako intelektualnih, tako i seksualnih?

Manjine gledam isključivo u odnosu na dominirajuće većine. Vidim ih kao pojedinke i pojedince koji su zbog svoje pozicije prisiljeni snažno artikulirati kritički pogled na svijet i svoju poziciju u društvu. Dok za to vrijeme većina pasivno održava svoju poziciju desničarske, ili u boljem slučaju apolitične ili nezainteresirane, potrošačke mase lišene osjećaja društvene odgovornosti. Pitanje manjine je jedno od pitanja s kojima se politika suvremene Hrvatske kukavički odbija suočiti, bilo da se radi o intelektualnoj, nacionalnoj, vjerskoj, spolnoj ili seksualnoj manjini.

Kakav je položaj mladog dramskog ili proznog pisca u današnjoj Hrvatskoj, pogotovu ako, poput vas, stilski značajno odudara od uvriježene produkcije?

Položaj je upravo onakav kakav je oduvijek bio. Pomaci su rijetki i spori. Kulturna politika ne postoji. Održava se tek krnji mehanizam koji daje privid kulturne politike. Dok nešto ode nabolje, već je potrošeno. Ipak, postoje nakladnici poput Frakture koji tom krnjem mehanizmu državne kulturne politike mogu biti primjer kako treba raditi. Entuzijazam urednika Seida Serdarevića dovoljan je poticaj da se osjećam kao autor i da kao autor budem odgovoran. Da pišem.

Osim rada na romanu, u prošloj kazališnoj sezoni bili ste dramaturg “Kiklopa” u režiji Ivice Buljana i “Mauzera” u režiji Boruta Šeparovića. Zbog snažne političke oštrice, obje su predstave bile predmet žučnih rasprava izvan kulturne scene. Uz to, početkom ljeta naprasno je, u posljednji trenutak, povučen vaš tekst otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara. Kako komentirate kontroverzije koje prate vaš rad?

Mislim da nije toliko problem u kontroverznosti mog rada, već u konzervativnosti i konvencionalnosti institucionalne kulturne proizvodnje koja nam se nudi. Predstave “Kiklop” i “Mauzer” kontroverzne su samo zbog nemogućnosti da ih šire gledateljstvo kritički sagleda i smjesti u širi društveni kontekst. Jer kazališnu predstavu treba i gledati i misliti. A kazalište je godinama odgajalo pasivnog gledatelja koji ono što ne razumije, a što prijeti njegovoj pasivnosti, odmah označava kontroverznim.

U Zagrebačkom kazalištu mladih upravo postavljaju vaš nagrađivani izvedbeni tekst “Pismo Heineru M”. Recite nam više o tom projektu.

ZKM je otvoren suvremenom pristupu, on odgaja autore i gledatelje koji misle. Ravnateljica Dubravka Vrgoč već godinama na repertoar uvrštava tekstove domaćih autora, pa se to kazalište pokazalo kao idealno mjesto i za moj tekst. Moja je jedina preporuka bila da režiju povjeri beogradskom redatelju Bojanu Đorđevu u tandemu s vizualnim umjetnikom Sinišom Ilićem. Kasnije smo u ekipu pozvali još i zagrebačku koreografkinju Selmu Banich te beogradski bend Nina Levkov koji se bavi improvizacijom u glazbi. Glumci Goran Bogdan, Danijel Ljuboja i Frano Mašković pokazali su se kao izvanredni suradnici i izvođači. Premijera je predviđena za početak listopada.

ACI Marine
Nautički turizam
Stigle megajahte - u hrvatske marine se u pet dana privezalo 55 jahti dužine između 24 i 180 metara

A1 izdvaja za Vas

  • heraklit88:

    Gosp. Perčec, govorite besmislice, zaparvo brbljate, a novinarka Vas u tome ne prekida što je učestala praksa izrežiranih intervjua na hr tabloidnoj medijskoj sceni. Koristite frazetine koje uopće ne razumijete! „Umjetnost je stvorena da se osjeti, a ne da se ... prikaži još!se razumije; zato svaki put kad se o umjetnosti hoće govoriti s razumom, kažu se samo gluposti.“ govorio je R. de Gurmont. Vi uopće ne mislite g. Pečec, Vi mnijete . A misliti Vas mediokriteti tipa g. Sajko na akademiji nisu niti naučili. Umjetnik nema mogućnost introspekcije, on daje i stvara, on je nesvjesni branitelj života, iracionalan i intuitivan kao što je govorio Nietzsche, a publika je ionako . Vaša umjetnost je Ništa, ona je negacija onog Biti gdje veličate otužne kukavice, tetkice i čija je svrha bitka puko vegetiranje, seksanje i zabava. A Vi ste samo otužna slika duha vremena gdje je umjetnost lišena svakog neposrednog značenja, otuđenja od zbiljnosti i besmislene hermetičnosti i trivijalnosti, i sluga plutokrata čiji ste rob a da niste toga ni svjesni.

  • moshmislit:

    tako to biva kad se netko silno trudi biti umjetnikom pa \"umjetnost\" svede na razinu obrtničke djelatnosti...umjetnik se prazni u svom djelu a u tom procesu nema pravila, stilskih smjernica, ritma teksta i sl...nije roman obrazac čija se polja imaju ispuniti