Nova televizijska reklama za Audi koristi sekvencu iz igranog filma "Potpuno nepoznat", u kojoj vidimo Boba Dylana na pozornici festivala u Newportu 1965. godine, u trenutku kada se "elektrificirao" – odnosno kada je prvi put nastupio s električnim sastavom i izazvao negodovanje dijela publike koja ga je dotad doživljavala kao akustičnog protestnog folk-pjesnika. Dylan je oduvijek bio inovator, pa nije čudno da Audi desetljećima poslije upravo tu epizodu koristi kao simbol vlastite inovativnosti. U poplavi reklama koje svakodnevno gledamo – od Luke Modrića koji promovira hladnjake, jabuke i kreditne kartice – ni ova nema neko posebno svjetonazorsko opravdanje. Ipak, možda ju je lakše razumjeti kada se zna da je Dylan prodao svoj katalog, pa njime danas upravljaju novi vlasnici.
Najpoznatija Dylanova pjesma iz tog razdoblja, "Like a Rolling Stone", uskoro će, 5. kolovoza, obilježiti godišnjicu, a upravo se navršilo i 60 godina od objave prvog dvostrukog albuma u povijesti, Dylanova "Blonde on Blonde" iz 1966. godine. Taj dvostruki vinil bio je autorski tour de force koji je znatno proširio mogućnosti rock-glazbe, dok je višeminutna "Sad-Eyed Lady of the Lowlands" bila prva pjesma koja je zauzela cijelu posljednju, četvrtu "stranu" vinila.
Tada je ujedno potpuno dovršena i Dylanova elektrifikacija, iako je na albumu bilo i akustičnih pjesama, ali je svirka pratećeg sastava snimljena u Nashvilleu ipak bila dominantna.
Dylanov utjecaj na promjene u rock-glazbi bio je golem – iako je, naravno, već bilo mnogo sastava koji su svirali električno, od njega se takav zaokret nije očekivao niti mu se opraštao, barem ne u dijelu publike. Njegov doprinos gotovo se može usporediti s inovacijama Nikole Tesle, koji je "izmislio" dvosmjernu struju. Dylan je nije stvorio, nego ju je iskoristio u potpuno drukčijem kontekstu, radikalno provocirajući dotadašnja pravila i vlastite poklonike. "Blonde on Blonde" ostaje spomenik takvoj strategiji i završna epizoda prije fascinantne turneje 1966., nakon koje je Dylan, prema poznatoj priči, doživio nesreću s motociklom u Woodstocku i povukao se na dvije godine iz javnosti – što je u ono vrijeme bila čitava vječnost.
Kad se vratio s albumom "John Wesley Harding" bio je sasvim drugi, ako ne i "treći" čovjek, pa je ova epizoda sa "Blonde on Blonde" time još zanimljivija.
U svemu je nezanemarivu ulogu imala činjenica da je Dylan doista bio glasnogovornik generacija, da je uveo percepciju folk i rock-glazbe kao politički utjecajnih grana umjetnosti te da je tijekom šezdesetih godina rock podigao na dotad nezamislivu razinu. Njegov autorski izraz išao je ruku pod ruku s društvenim značajem i izravnim političkim angažmanom. No, i tog se nasljeđa odrekao sredinom šezdesetih, prijelomnim električnim albumima poput "Highway 61 Revisited" i "Blonde on Blonde", kada je krenuo prema aluzivnijoj, "neuhvatljivoj" i složenijoj umjetnosti koju se moglo iznova tumačiti i dešifrirati, a to se, naravno, čini i danas.
Za spomenutu legendarnu Dylanovu turneju iz 1966. može se reći da predstavlja ishodište brojnih kasnijih nesporazuma i sukoba u odnosu između autora, publike i javnosti, i to ne samo u glazbenom svijetu. Dylan se 1965. odlučio elektrificirati i uzeo električnu gitaru u ruke, na užas purista koji su dotad slavili njegovu protestnu folk-poeziju. Taj zaokret donio je novu umjetničku samosvijest i izazvao kulturne potrese golemih razmjera.
"Kuršlus" na relaciji s publikom nastao je iz zapravo banalne činjenice da većina nije bila spremna prihvatiti novog Dylana, o čemu govori i igrani film "Potpuno nepoznat", kao i brojni kasniji osvrti na taj prijelomni trenutak. Integritet s kojim je Dylan odlučio "tjerati svoje" na električnoj turneji 1966. doveo je do legendarnih sukoba s publikom koja ga je nazivala "Judom" i nije željela zamijeniti dotad omiljenog umjetnika novom, kuštravom figurom koja je mirno okrenula leđa očekivanjima svojih dotadašnjih obožavatelja.
Dokazi Dylanove promjene iz folk-pjesnika u rock-zvijezdu i danas su fascinantni, zato se i snimaju filmovi o tom razdoblju. Lakoća kojom je usvojio rječnik električne glazbe ne treba čuditi; već je Dylanov single "Mixed Up Confusion" iz 1962. bio "električan", samo to nitko nije primijetio. Odjeci supernove osjete se i danas. Dylan je već 1962. bio zreo autor i izvođač spreman za buru koja će uslijediti, prvo sa protestnim folk-pjesmama, a zatim i svime ostalime. Iako naizgled "obična akustična pjesma", već je "Mr. Tambourine Man" iz 1964., koju su potom snimili The Byrds i dobili hit, aluzivnim tekstom nagovijestila psihodeličnu eru. Prvi Dylanov nastup na jazz/blues festivalu u britanskom Newportu u ljeto 1964. još je predstavio "klasičnog" Boba, no godinu poslije na istom mjestu dogodio se kontroverzni sukob s folk-puristima, kojima se predstavio s električnim sastavom Paula Butterfielda, između ostaloga i s eksplozivnom verzijom "Maggie's Farm" koja se, u hollywoodiziranoj filmskoj interpretaciji, koristi u spomenutoj novoj televizijskoj reklami.
Prije toga, početkom 1965., Dylan snima prijelomni album "Bringing It All Back Home", na kojem se u svojevrsnom pola-pola formatu, po jedna strana vinila posvećuje akustičnim, a druga elektrificiranim skladbama. No pravi šok za najvjerniju Dylanovu publiku uslijedio je tek na turneji koja je od kraja 1965. do sredine sljedeće godine, na tri kontinenta, označila definitivni oproštaj s prošlošću. Uz pratnju Hawksa (kasnije preimenovanih u The Band), Dylan je dosljedno pokušavao – i uspio – iza sebe ostaviti sve ono što ga je dotad proslavilo, no mnogi još nisu bili spremni prihvatiti ono što su vidjeli i čuli. Nakon Sjedinjenih Država i Australije, turneja je u svibnju 1966. stigla i do europskih pozornica, a završni koncerti u Velikoj Britaniji postali su središte mita koji traje neokrnjenom snagom sve do danas. Upravo zato ta je priča i dalje inspiracija za igrane filmove, ali i za marketinške kampanje poput reklame za automobile.
Otvori KEKS Pay
