Međunarodni kazališni festival Dani satire Fadila Hadžića ove se godine održava po 50. put. Riječ je o jednom od najdugovječnijih uglednih kazališnih festivala u regiji koji se, kako nam je otkrila selektorica Vedrana Klepica, ove godine dotiče pitanja državnih granica, toksičnosti kapitalizma, klasnih nepravdi, patrijarhata, građanskog licemjerja, važnosti zajednice i važnosti kazališta.
Jubilarno izdanje održat će se, naravno, u Satiričkom kazalištu Kerempuh, i to od 2. do 20. lipnja, a u nastavku vam donosimo ovogodišnji program koji obuhvaća 11 najboljih satiričnih i komediografskih predstava iz Hrvatske i inozemstva.
"Sve što se je dalo" komedija je nastala iz priča svjedoka koji žive uz slovensko-talijansku granicu. Na humorističan se način dotiču različitih – pa i gorućih ili čak sudbinskih – tema, problema i fenomena koji su presudno obilježili društvene i ekonomske prilike pojedinaca i zajednica. Nude zanimljive usporedbe i objašnjavaju generacijske razlike, a prije svega smijehom povezuju publiku. To je završna predstava projekta Sezona pripovijedanja, koji je razvio Institut Scaramouche pod umjetničkim vodstvom Tereze Gregorič u sklopu službenog programa GO! 2025. Kreativni tim predstave prikupio je više od 70 svjedočanstava ljudi koji su živjeli i još uvijek žive uz granicu, a njihova svjedočanstva oslikavaju kako izgleda stvarni život na rubu dva svijeta – rascjep između dva grada u dvije države sa suprotstavljenim političkim ideologijama. Priče su to tzv. običnih ljudi, one koje su često potpuno nezanimljive službenoj povijesti (neke od ovih koje su se našle u predstavi prvi put su uopće zapisane u sklopu ovog projekta), a sve one nude dubok uvid u opipljivu i nematerijalnu kulturnu baštinu Primorja, pridonose stvaranju mozaika povijesti Slovenaca te nude kritičko promišljanje o odnosu prošlosti i sadašnjosti. Autori predstave sve te dokumentarne materijale nadograđuju umjetničkom obradom u kojoj naglašavaju komične dimenzije vedrine i humora te time ujedno istražuju kontinuitet i tradiciju mediteranske komedije.
Predstava ima titlove na hrvatskom jeziku.
Redateljica: Tereza Gregorič
Glume: Patrizia Jurinčič Finžgar, Marjuta Slamič, Borut Petrović k. g., Jakob Šfiligoj, Matija Rupel, Anže Vrabec k. g./Blaž Pahor k. g.
Produkcija: Slovensko narodno gledališče Nova Gorica
"Trilogija Lehman" nije samo epska saga (više od 150 godina) o prošlosti obitelji Lehman, već i o širem kontekstu globalnog kapitalizma, koji je od svojih korijena uspostavljan putem trgovine pamukom u ropskom sustavu američkog Juga. Trgovina u New Yorku (na sjeveru) bila je sudionik tog sustava stvorenog na eksploataciji i ljudskoj patnji. Ropstvo nije samo povijesni fenomen; ono je izvor kapitala koji je pokrenuo ekonomsku moć Amerike kakvu danas poznajemo. Eksploatacija robova omogućila je akumulaciju bogatstva nove elite toga vremena, uključujući obitelj Lehman.
Kapitalizam je omogućio uspon institucija kao što je burza na Wall Streetu, koja je trgovala ne samo robom nego i ljudskim sudbinama. Iako se nakon građanskog rata raskrstilo s ropstvom, kapital koji je ušao u sustav stvorio je banke, investicijske fondove i kompanije za prijevoz robe koji su postali temelj američkog gospodarstva.
No je li ropstvo nestalo s građanskim ratom ili se samo transformiralo? Sustav stvoren na nepravednim temeljima tražio je nove robove – radnike koji su, kako bi preživjeli, morali raditi u iznimno teškim uvjetima, potplaćeni toliko da si nisu mogli priuštiti ni proizvod u čijem su stvaranju sudjelovali.
Danas se suočavamo s novim oblikom ropstva: potrošačkom ovisnošću. Ono što je nekoć bilo fizičko ropstvo sada je sofisticirana manipulacija. Više nismo samo kupci; postali smo robovi potrošnje...
Redatelj: Igor Pavlović
Glume: Vladimir Grbić, Igor Greksa, Miloš Macura
Produkcija: Narodno pozorište Subotica
Duologija Mate Matišića, čiji prvi dio autor naziva moralitetom, a drugi misterijem, iznimno je i nesvakidašnje djelo koje se svojom kvalitetom izdvaja iz korpusa suvremene dramske riječi, i to u domaćim, ali i europskim okvirima. U prvom je dijelu u fokusu tročlana obitelj – otac Slavko, majka Slavica i kći Ana – kojoj se dogodi čudo zbog kojeg istina izađe na vidjelo. U drugom komadu u središtu su dva para, čine ih Ana i Blaž te Marija i Marko, koja je život spojio iskustvom nezamislive tragedije. Predstava otvara niz pitanja vezanih za politiku, crkvu, nacionalizam i odgoj, kao i odnose u obitelji, seksualnu orijentaciju, homofobiju i ksenofobiju. Dotiče se i tema poput nedostatka ljubavi, promjene spola, identiteta, feminizma te političkog aktivizma.
Uz premijeru, koja je usput budi rečeno održana na Međunarodni dan žena, Večernji list je zabilježio: "Mate Matišić piše sve zrelije i sve bolje; njegovo dramsko pismo postaje nalik nekoj složenoj slagalici iza čije se prve slike otkrivaju neslućene dubine prikaza društva u kojem živimo. Priče mu se ljušte u slojevima, svaki sljedeći bolniji je od prethodnoga, ali uza sve to Matišić uspijeva nasmijati publiku. Sve do onog ključnog trenutka u kojem im smijeh zaveže čvor u želucu... Predstava je to koja će se pamtiti i po ulozi Vedrana Mlikote. Tumačeći branitelja s PTSP-om iza kojeg se krije krivnja za silovanje djevojčice, koje nije povezano s ratom, on se vratio u glumačku ligu prvaka ostvarivši jednu od najboljih uloga u svojoj karijeri."
Redatelj: Janusz Kica
Glume: Vedran Mlikota, Branka Trlin, Mirela Videk Hranjec, Anica Kontić, Tamara Kovačević, Dražen Čuček, Marko Makovičić, Hrvoje Kečkeš, Linda Begonja, Mia Begović, Vilim Matula
Produkcija: Satriričko kazalište Kerempuh, Zagreb
Radnja drame "Mama se opila ko majka" odvija se tijekom jednog naizgled običnog dana u ožujku 2025. godine u stanu jedne zagrebačke obitelji. Marina, pedesetdvogodišnja majka troje djece, odluči se prvi put u životu napiti, ne iz želje da se opusti ili razveseli, već iz potrebe da si napokon dopusti reći istinu. Ono što započne kao bezazlena odluka prerasta u niz susreta i sukoba s najbližima: mužem, kćeri, kćerinim dečkom, susjedima i majkom.
Kako večer odmiče, Marina pod izlikom "pijanstva" razotkriva godine potisnutih misli, sitnih laži i kompromisa kojima je održavala obiteljski i društveni mir. Iskrenost ruši privid skladnih odnosa, otvara političke, generacijske i intimne razlike te ogoljuje mehanizme pristojnosti. Posebno bolan odnos sa strogom majkom pokazuje kako se obrasci kontrole i neizgovorenih zamjeranja prenose s generacije na generaciju.
"Mama se opila ko majka" predstava je o tome koliku cijenu treba platiti za dugogodišnju šutnju, ali i o potrebi da se u nekom trenutku, makar nespretno i pod izlikom, izgovori istina. Drama je svjesno postavljena u samo jedan dan, 9. ožujka 2025. godine, koji ne nosi nikakav izvanjski povijesni ili osobni značaj, nego služi kao dramaturški alat: pokušaj da se pronađe što je komično u svakodnevici jednog ni po čemu posebnog dana i kako on, gledan iz današnje perspektive, postaje potencijalno smiješan, a možda i bolno prepoznatljiv.
"Mi kao publika sve vrijeme pratimo hoće li mama progovoriti. Radnja predstave događa se u svega nekoliko sati, ali nasljeduje 30 godina međuljudskih odnosa u obitelji i užem krugu prijatelja. To je uvijek zanimljivo jer u ljudskoj je prirodi zainteresirati se za nepoznato, imati veći interes za neviđeno i upravo se tim mehanizmom Ivor majstorski poigrava", rekla je redateljica Marina Pejnović za Večernji list uoči premijere ove predstave.
Redateljica: Marina Pejnović
Glume: Tanja Smoje, Hrvoje Kečkeš, Anica Kontić, Jakov Zovko, Mia Anočić-Valentić, Vedran Mlikota, Branka Trlin
Produkcija: Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb
Život jedne male kazališne trupe uzdrma vijest o dolasku bollywoodskog producenta koji namjerava napuštenu tvornicu, privremenu probnu dvoranu lokalnog kazališta, pretvoriti u filmski studio. Za glumce bez zgrade, perspektive i nade, ova informacija postaje povod da organiziraju priredbu i pokušaju si osigurati mjesto u budućem spektaklu. Utopijskom pričom o dolasku Bollywooda predstava progovara o svima nama i o tome na što smo spremni kada nam se obeća bolja budućnost. Publika tako prati pokušaj da na scenu postave djelo koje je umjetnički "temelj nacije", ali izvedeno na bollywoodski način. Taj "dolazak" prerasta u metaforu današnjeg trenutka glumišta, bilo crnogorskog ili hrvatskog, ali i sloma izvedbenih umjetnosti koje sve brže gube bitku s komercijalizacijom. Predstava pritom otvara i teme nacionalizma, ksenofobije, divlje privatizacije i gradnje, otuđenja društvenog vlasništva te lažnih obećanja koja slušamo godinama. Sve je ispričano uz pjesmu, igru i gorki humor od kojega smijeh često zastaje u grlu.
Bollywood je u ovoj predstavi mnogo više od moćne indijske filmske industrije, on se pojavljuje kao simbol eskapizma, ali i kao povod za ponovno buđenje solidarnosti i zajedništva, vrijednosti izgubljenih u postkomunističkom, tranzicijskom vremenu. Predstava otvara pitanje naše spremnosti da zaboravimo prošlost i prihvatimo sve što nam se nudi, dovodeći nas u infantilnu poziciju iz koje je teško izaći. Stoga nam redatelj Kokan Mladenović, zajedno s autorskim timom i ansamblom na sceni, svima postavlja pitanje jesmo li spremni za dolazak Bollywooda ili ipak imamo snage za borbu za ideale koji se već godinama čine izgubljenima.
Redatelj: Kokan Mladenović
Glume: Branka Femić-Šćekić, Lara Dragović, Emir Ćatović, Vanja Jovićević,
Marija Đurić, Božidar Zuber, Aleksa Balević, Ivona Čović Jaćimović, Anđelija Rondović, Pavle Bogojević
Produkcija: Gradsko pozorište Podgorica
Kultni srpski klasik "Gospođa ministarka" Branislava Nušića komedija je karaktera, smještena u okvir društvene satire. Priča je to o društvenom usponu gospođe Živke Popović, dotadašnje domaćice koja je "preko noći" postala važna i utjecajna dama. Od tada je svaki njezin korak promišljena, "statusu primjerena" kalkulacija. Zakoračila je u svijet u kojem je moć važnija od etike, prividni ugled jači od čovječnosti i u kojem se granica između privatnog i političkog opasno briše.
Priča je to svima dobro poznata, i često postavljana i u našim kazalištima. Tako ju je u Kerempuhu zadnji režirao Oliver Frljić, koji se odlučio pozabaviti i jezikom ili jezicima s ovih naših prostora. Tako je njegova predstava izvedena na srpskom, onako kako ju je Nušić napisao, a pratili su je titlovi na hrvatskom jeziku, što je dodatno pojačavalo mnoge komične elemente, jer naravno da je publika razumjela original. Slovenska "Gospođa ministarka" igra na kartu aktualizacije, iznova dokazujući kako je Nušić napisao djelo koje će zauvijek biti aktualno zbog ljudskih karaktera. Tako u ovoj predstavi Živka ne postaje samo supruga novopostavljenog ministra nego i novopečena instant-zvijezda društvenih mreža, tj. influencerica, što je već samo po sebi odlična pozivnica u kazalište za sve one koje žele provjeriti aktualnost djela koje je prvi put objavljeno prije zamalo sto godina (1929.).
Veljko Mićunović, uspješni crnogorsko-srpski redatelj, uspio je izoštriti ovu Nušićevu društvenu satiru, i to tako da je u svojoj režiji inzistirao na modernoj interpretaciji djela, a ona je na najbolji mogući način razotkrila ambicioznu i pohlepnu ljudsku prirodu, koja je posve ista kao i prije sto godina. Ansambl predstave ističe da smijeha neće nedostajati, kao i to da će mnogi asocijativno prepoznati mnoge "ministrice" i influencerice naših dana i ovih naših prostora.
Redatelj: Veljko Mićunović
Glume: Ksenija Mišić, Kristijan Ostanek, Julija Klavžar, Gaja Filač, Blaž Dolenc, Vojko Belšak, Žan Koprivnik, Petja Labović, Davor Herga, Viktor Hrvatin Meglič, Irena Varga, Minca Lorenc
Produkcija: Slovensko narodno gledališče Maribor
U solu "Celebration" izvođač Jerko Marčić vodi nas svojim intimnim prostorom, svojom vlastitom kućom koju nerijetko dijeli s drugim umjetnicima, u kojoj nerijetko stvara nova prijateljstva, ali u kojoj mu često nedostaju njegovi bliski prijatelji. Jerko nas vodi kroz ulazna vrata niz stubište u predvorje direktno u srce kreativnosti Kuće – u dvoranu, kino, kazalište. Na tom putu Jerko se koristi raznim suvremenim izvedbenim praksama, i plesnim i kazališnim i cirkuskim, koristeći ih i kao izvođač i kao majstor rasvjete i tona i šef scene, svim tim sredstvima gradeći cjelinu svog svijeta u Kući Klajn.
Ova predstava je i svojevrsno iznenađenje 50. Dana satire Fadila Hadžića, jer monodrame i nisu posebno česte u svijetu satire. No je li ovo monodrama? Iako se radi o solo izvedbi Jerka Marčića, rijetko koji solo nastaje bez prijatelja, pa tako i ovaj. Solo uz pomoć prijatelja znači da je Jerku za ovu izvedbu potrebna publika, što već samo po sebi stvara nestrpljenje, napetost, iščekivanje. Kao i prije većine proslava, Jerko je sve pripremio. Trebaju mu još samo gosti, prijatelji, publika.
Stoga on poručuje: ovo je okupljanje. Prijatelja i obitelji. Bivših znanaca i potpunih stranaca. Ovo je proslava. Proslava zajedništva. Proslava susreta. Proslava čekanja – čekanja nekoga za kim doista čezneš da dođe.
Ili da ne dođe.
Naravno, zanimljiva je i činjenica da ovaj glumac, koji publiku oduševljava u svakoj svojoj ulozi, ovog puta publiku poziva u svoju kuću, jer Kuća Klajn njegov je stvarni dom. Glumac kojeg publika Kerempuha u prvom redu prepoznaje po glavnoj ulozi u hit predstavi "Ja od jutra nisam stao" u Klanjec se preselio još 2019. godine, a za svoju Kuću Klajn kaže da je "umjetnička rezidencija, centar nezavisne kulture, mjesto druženja, boravka, izvedbe, kreacije i susreta s umjetnošću...".
Redatelj: Jerko Marčić
Glumi: Jerko Marčić
Produkcija: Kuća Klajn, Klanjec
"Muškarac upoznaje ženu" je mjuzikl koji prati kazališni proces izrade mjuzikla kojim upravlja redatelj Borko (Borko Perić) uvjeren da ima genijalnu ideju, a možda i ima! Ovaj mjuzikl voli uskličnike, voli velike riječi i velike teme, voli blještavilo i klišeje, voli hollywoodske techicolore i uzvišene recitative, naročito voli rime i refrene jer redatelj je zaluđen mjuziklima pa se tako između svijeta mjuzikla i svijeta stvarnosti, kako predstava odmiče, sve više brišu granice. Ova predstava podjednako je za ljubitelje mjuzikla kao i za one koji mjuzikle ne podnose. A svi su mjuzikli u suštini vrlo jednostavni. Uvijek je to neki muškarac ili žena… koji se upoznaju.
Ova je predstava ujedno i priča o kazalištu, o glumištu, jer redatelj koji je odlučio napraviti mjuzikl "nema ideju, samo veliku želju". U samom startu nailazi na brojne probleme: koreograf s kojim želi raditi odlučio je napustiti kazalište i postati keramičar, glumci koje je odabrao ne stignu na probe jer ili imaju audiciju za film, snimanje sapunice ili idu na prosvjed za Palestinu, a i kada se svi napokon okupe, u dvorani ne radi klima, intendantica im puše za vratom te na vidjelo izlazi činjenica da Borko nema spremno ama baš ništa, ni tekst, a ni glazbu... Autoironičan i urnebesan, ovaj komad poigrava se klišejima, stereotipima i sve ono što znamo o mjuziklima i kazalištu izvrće naglavačke.
"Kada se pripremam za bilo koji umjetnički pothvat, jedna od prvih pretpostavki mi je da ću se osramotiti. Onda zamaram svoje najbliže, zatim krećem paničariti, ali u onom trenu kad pronađem zametak ideje, krenem uživati i prisjetim se zašto se bavim kazalištem. I stoga, napravio sam predstavu o redatelju kojemu je užasno stalo do toga što radi. I blještavilu mjuzikla suprotstavio sam surovu realnost", rekao je Vid Hribar uoči premijere predstave u intervjuu za Večernji list.
Redatelj: Vid Hribar
Glume: Maja Posavec, Rea Bušić, Borko Perić, Silvio Mumelaš i Luka Knez
Produkcija: Teatar &TD
"Moje kazalište" autorski je projekt kojim Boris Liješević preispituje svoju poziciju u kazalištu s jedne strane, ali i hrabro rasprostire svoj život očima publike. Glavni junak je autor koji postaje sam svoja pozornica i sam svoj sadržaj, a onda s te pozornice sagledava sebe. Ploveći kroz vlastita životna iskustva i sjećanja, autor plete fragmentarni narativ autofikcije. Riječ je o određenju kazališta kao umjetničke prakse ili iskustva, kao nečega osobnog, što pripada autoru. Ali tijekom predstave moje kazalište postaje i naše, jer u ovoj duboko intimnoj priči osobno postaje univerzalno.
Nakon premijere ugledni Nin je o predstavi, čiji je autor i protagonist ugledni redatelj koji je u Kerempuhu svojevremeno režirao "Blue Moon" po romanu Damira Karakaša, izvijestio:
"Kako to izgleda kada kazališni redatelj zaista napravi predstavu o sebi samome i pritom još i glumi u njoj? ... Za početak, nevino doznajemo kako je Boris u tinejdžerskim danima sa svojim najboljim prijateljem otišao na koncert grupe U2 u Budimpešti, kako su se zajedno šetali po nepoznatom gradu, spavali na klupi u parku, kako je zatim prijatelj otišao u vojsku, a on na fakultet. Saznajemo i o danima kada je propadala Jugoslavija, a slijedi nešto intimno bolnije: kako su se razveli Borisovi roditelji, kako su to preživjeli on i njegov brat, ali i kako je to ožiljak koji obojica nose kroz život...
Uz uvećane fotografije iz djetinjstva koje prikazuju jednu sretnu obitelj, ono što od početka do kraja razoružava gledatelje je Borisova iskrenost i hrabrost da svoje najdublje probleme rasprostre pred svima nama. Ono što je prilično važno u ovoj predstavi jest to što Boris govori o traumama koje su toliko njegove koliko i traume svakoga od nas. Taj gusti splin njegove bolne iskrenosti, kao i životnih tegoba koje su odjednom prepoznate kao zajednički bolovi generacije, doveo je do katarze koja se na kraju predstave pretvorila u stajaće ovacije."
Redatelj: Boris Liješević
Glume: Boris Liješević, Nebojša Ilić, Bojan Žirović, Ana Mandić, Branka Šelić, Vojin Ćetković
Produkcija: Atelje 212, Beograd
Predstava o muško-ženskim odnosima u jednom olujnom dobu istinska je metafora za neki svijet koji nas čeka tamo negdje ako ovako nastavimo. Ideja za predstavu nastala je iz kratkih drama Antona Pavlovića Čehova, koji je pisao i pod pseudonimima, koji i sami govore o humorističkom nervu ovog velikog književnika i glase: Čovjek bez slezene, Mog brata brat, Odisej, Antoša Čehonte… U ovoj predstavi redatelj je iskoristio motive četiri Čehovljeve jednočinke, "Šala", "Prosidba", "Medved" i "Tatjana Rjepnina", i jedne kratke priče, "Krčma na drumu", ali je i otkrio svoje razloge kada je rekao:
"Jako sam volio njegove likove muškaraca koji u svojoj zaljubljenosti u žene ispuštaju svoju dušu i, bome, svoju suzu. Tako je nastala ideja o predstavi koja bi na jednom mjestu spojila više slomljenih duša".
Junaci ove kazališne predstave redom su poraženi u ljubavi, izgubljeni u vremenu i zatočeni u krčmi tijekom apokaliptične oluje koja ih upućuje jedne na druge. Ta ih situacija uvodi u sukobe, ali i sjetna prisjećanja, natopljena piščevom sveprožimajućom ironijom. Ako se traži zajednički nazivnik za sve odabrane tekstove, onda su to muškarci u slomu koji ih dovodi do – suza. I danas, a kamoli ne u Čehovljevo vrijeme, te se muške suze promatraju kao znak neprimjerene slabosti te su muškarci koji plaču često izloženi stigmi. Čehov je ove tekstove nazvao vodviljima, iako je bio i te kako svjestan emocionalnih i egzistencijalnih ponora koji se kriju u njima. Elementi komedije su s jedne strane prirodna posljedica poetike svakodnevnog i običnog, ali i jedan progresivan i uvijek moderan Čehovljev komentar na banalnost i zatucanost muškog mačo svijeta, posebno patrijarhata. Stoga je oluja u ovoj priči snažna metafora kaosa i ratova današnjice, moćna opomena da nema smisla potiskivati suze.
Redatelj: Aleksandar Popovski
Glume: Vojin Ćetković, Sanja Marković, Nenad Jezdić, Miodrag Dragičević, Zoran Cvijanović, Milena Živanović, Miloš Samolov, Teodora Dragićević, Teodor Vinčić
Produkcija: Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd
Polazeći od humora i prividne lakoće, ova drama otvara pitanja međuljudskih odnosa, društvenih napetosti i klasnih podjela u suvremenom društvu. Radnja se odvija tijekom jednog vjenčanja koje, umjesto očekivanog slavlja i zajedništva, postaje prostor razotkrivanja duboko potisnutih emocija i sukoba. Ovaj komad britanske spisateljice Beth Steel već je prošle godine uspješno postavljen na londonskom West Endu, gdje je privukao pozornost upravo zbog britke društvene kritike kojom secira suvremene klasne i identitetske prijepore.
Sve počinje svadbom kao inicijacijskim prelaskom u novo okrilje unutar kojega pojedinac dobije "priliku" udvoje se iznova ostvariti i uzdignuti do tražene euforije "sreće i razumijevanja". I bio bi to predvidiv narativ da nije zaokreta kojim nas Steel naprasno vraća u iskrenu stvarnost, onu koja kirurški razdvaja "nas" od "drugih". Uvijek smo, zapravo, "nasuprot drugih", ne izričito u sukobu, nego više pred drugim kao ispred ogledala u kojem zapažamo obrise vlastitih tjeskoba, strahova, htijenja, stremljenja, ali i istovjetnosti i podudarnosti. Djelo je univerzalno, u njemu se susreću dva svijeta: svijet "starosjedilaca" i svijet "došljaka". Steel poseže za pitanjima koja često čitamo kod anonimnih komentatora ispod vijesti na portalima koje govore o radnim dozvolama izdanima strancima ili migrantima koji su poginuli tragajući za boljim životom. Ona u brak povezuje mnogima nepovezivo: Britanku i Poljaka. Britanska strana svatovske družine vlastitu bijedu stagnacije i kroničnoga neuspjeha spoznaje u izravnom doticaju s Poljakom koji od prvoga posla smetlara nezaustavljivo grabi gore, uza stube piramide društvenoga statusa. I u prasku sve eskalira, padaju maske prividne uljuđenosti, političke korektnosti, događa se pobuna protiv "stranaca koji nam otimaju radna mjesta"... Poznato, zar ne?
Redateljica: Saša Broz
Glume: Ivana Soldo Čabraja, Antonija Pintarić, Antonia Mrkonjić, Petra Bernarda Blašković, Aljoša Čepl, Duško Modrinić, Davor Panić, Mario Rade, Mateja Tustanovski, Rita Čabraja
Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku
KONCERT - VLATKO STEFANOVSKI TRIO
Otvori KEKS Pay
