Kristen Stewart, voljeli je ljudi ili ne, spretno se othrvala infantilnosti koja ju je – posve normalno – pratila u njezinim prapočecima i zbilja se trudi profilirati se u ozbiljnu filmašicu. U prilog njezinoj težnji k tom cilju, ali još više u prilog njezinu predanom radu, studioznom filmskom promišljanju i posvećenosti sedmoj umjetnosti, stiže i njezin redateljski prvijenac "Kronologija vode". Povremeno zastrani u sfere prevelike eksperimentalnosti i sigurno da ovo nije film koji će svakome sjesti. Točnije, čak i onima kojima sjedne, trebat će malo vremena da se slegne.
Stewart se poslužila istoimenom autobiografijom Lidije Yuknavitch, američke spisateljice koja je svoj životni put od mlade i perspektivne plivačice, preko alkoholičarke i posve izgubljene djevojke, do majke čija beba nikad nije udahnula i kojoj nikad nije čula plač opisala u memoarima koji, osim nedaća koje su joj se događale, kriju još mračniju istinu. Jasno, svi i sve vuku svoje korijene iz djetinjstva. Sva ponašanja, reakcije, odnosi, odluke, sve je to na ovaj ili onaj način uvjetovano djetinjstvom. Dok se obrasci – ako ima potrebe za tim – ne razbiju. A u slučaju Lidije Yuknavitch obrasci su se trebali razbiti, zapaliti i na sve druge načine uništiti. Dok pratimo životnu dekadenciju mlade djevojke koju je koliko mučno toliko i vjerodostojno na velikom platnu oživjela Imogen Poots, saznajemo da je odrastala u strogoj obitelji s ocem zlostavljačem i suicidalnom, emocionalno i psihološki potpuno neprisutnom majkom. Lidia je u najdubljim porama svoga bića, tijekom odrastanja i mladosti, bila sinonim za autodestruktivnost. Kada je dobila stipendiju zahvaljujući plivanju i otkrila čari slobode i života bez oca zlostavljača, otišla je predaleko. Izgubila je stipendiju, postala sama za sebe beznadan slučaj… Dodirnula je dno. No ubrzo je otkrila kako papir može puno toga podnijeti. Nakupljenu mržnju, bol, tugu, pražnjenje… Počela je pisati i tako je i nastala "Kronologija vode", koja je pak godinama kasnije prerasla u film koji govori o tome kako je nastala knjiga.
Ukratko, nalazimo se u začaranom krugu meta tekstova, predložaka i uratka koji je obavijen jednim tipičnim toplim retro koloritom koji kao da ima moć dignuti sve na višu razinu. Priča je dobra. Scenografija je sjajna. Poots je fantastična. No "Kronologija vode" ipak previše koketira sa samodopadnošću. Kao da se u realizaciji ovog projekta posegnulo za nelinearnošću i potrebom da film izgleda kao kolaž od fragmenata u kojima se isprepliću mutna i mučna sjećanja iz djetinjstva i sadašnjost samo kako bi se posegnulo za time. Izgleda kao da film postoji kako bi se moglo reći kako je napravljen, a ne da je napravljen kako bi se moglo (radosno i zahvalno) reći da postoji. Sigurno nije za svakoga jer poetičnost radi poetičnosti ovdje ne funkcionira tako spretno.
Drama, Japan, 89 min
Režija: Shô Miyake
Glumci: Shim Eun-kyung, Yumi Kawai
"Malena mjesta srca moga, spomenak…" neimenovanog seoceta japanskoga. Ta bi ujevićevska parafraza – s napomenom da se spomenak ne odnosi na potočnicu, nego na deminutiv uspomene – mogla biti krilatica ovog japanskog minimalističkog uratka. "Dva godišnja doba, dvoje stranaca", film koji potpisuje Shô Miyake, jedna je od "japanskijih" stvari koje se mogu pogledati. Jednostavno, mirno, sporo, bez značajnog ili barem eksplicitnog zapleta, naizgled ni o čemu. Istovremeno, film je ovo koji u svoj svojoj artističnosti, koja ipak uspijeva ne prijeći na tamnu stranu i skliznuti u bezdan pretencioznosti, progovara o jednoj poprilično univerzalnoj temi s kojom se može poistovjetiti: koja je cijena samoće? Neimenovano seoce je mjesto radnje u Japanu gdje se susreću Nagisa i Natuso, koji se vrlo brzo prepuštaju osjećajima koji ih iznutra imperativno odvode u ljetnu romansu s vijekom trajanja. Jer, više od svega njih dvoje povezuje mogućnost nepovezivanja. Tu je i drugo dvoje stranaca, Li i Benzo, kojima je kulisa zima, a osjećaji gotovo jednaki. U oba slučaja tako su graciozno prikazani vrlo jasni osjećaji, gotovo opipljivi. Međutim, bilo koji jezik je, čini se, limitiran da bi ih opisao. I zato, srećom, tu uskače film "Dva godišnja doba, dvoje stranaca".
Otvori KEKS Pay
