Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 26
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

O umjetniku sve najbolje

13.02.2023.
u 11:38

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Klavir je blistao pod svjetlošću reflektora dok je Mario čekao izlazak na podij i virio kroz stakleni prozorčić na vratima promatrajući publiku kako ulazi u dvoranu. Prezirao je tu masu, što nikako nije značilo da mrzi i pojedince, no istog trenutka kad bi se njihova lica povezala u homogenu cjelinu u njegovim bi očima nastala rulja spremna rastrgati ga. Pa ipak, nije znao jesu li mu iritantniji pretjerani obožavatelji koji u umjetniku vide mesiju ili "kritičari" čija piskaranja nisu više od osvrta u kojima najistaknutije mjesto zauzima opis modnog izričaja društvene kreme koja je tu večer odlučila provesti na njegovu koncertu.

"Valjda znaš da si uspio kad se na tebe i tvoj rad počnu lijepiti i takve reference", pomislio je, svjestan kako njegovi pijanistički nastupi odavna nisu samo kulturni, već i društveni događaj. Nije oduvijek bilo tako, ali nakon gotovo tri desetljeća jurcanja svijetom više no ikad čeznuo je za vremenom kad prepoznatljivost njegova lica još uvijek nije nadilazila prepoznatljivost njegove umjetnosti. Na tom se putu sve odigralo baš kao što ga je netom prije prvog nastupa upozorila najdraža profesorica: "Zapamti, dijete, prvo radiš za ime, a onda ime radi za tebe!"

Na današnjem mu se stupnju karijere, stoga, nerijetko činilo kako bi mu publika klicala i pljeskala čak i kad bi joj se nedvosmisleno izbeljio. No to nikako nije značilo da u trenucima kad bi izvedbom nadmašio samoga sebe određeni broj slušatelja nije redovito negodovao, ponekad i bučeći između stavaka sve glasnije, samo zbog duboka antagonizma prema njegovoj osobnosti. "Osoba umjetnika, pa da, to je ono što se danas traži", bilo mu je posve jasno, "koga briga za umjetnost – umjetnost je mrtva, živio umjetnik! Zato poslije koncerta toliki i čekaju u redu strpljivo i uporno ne bi li kući ponijeli dio mene, a pritom uopće ne shvaćaju da sam im i tako već u ušima, odakle ću ih, ako im je majka podarila imalo tankoćutnosti, zauvijek proganjati." Na to ga je prenuo neki neobičan zvuk te je prateći smjer njegova kretanja u prvom redu partera ugledao čovjeka kako pažljivo namješta svoj slušni aparat, ali stvarčica se iz petnih žila piskutavo opirala pa se umjetna frekvencija, unatoč žamoru, bez napora probijala ne samo do Marija već i do drugog kraja dvorane. Nesvjestan situacije, gluhi je čovjek bio posve miran i toliko usredotočen na svoje pomagalo da se Mariju učinio manje gluhim od svih koji su ga okruživali. "Zanimljivo, večeras sviram Beethovena", pomislio je, a program je bio odabir iz prethodne sezone, kad su u 250. obljetnici genijeva rođenja zbog pandemije koronavirusa sudbinski utihnule koncertne dvorane diljem svijeta odajući tako na neočekivani način počast gluhom skladatelju.

Spoznaja da Beethoven bolje od ikoga dokazuje kako fizička sposobnost nije mjerilo ničega Marija je često uznemiravala, zbog čega bi usred koncerta najradije naglo ustao i izravno se obratio publici napadno gestikulirajući: "Jeste li čuli?? Jeste li čuli kako mi je fantastično uspio ovaj prijelaz??" Bila je to posljedica dvojbe ima li uopće smisla svirati za nekolicinu znalaca u tek naizgled prepunoj dvorani, i to u eri influencera koji okupljaju milijunske horde pratitelja. Znao je da su u zabludi svi koji smatraju da su ti ljudi obični glupani – ništa nije bilo dalje od istine! Život je, a ne umjetnost, najviša sfera iznad koje nema dalje i laže sam sebi onaj tko misli da narcis u konačnici nije pobijedio. Unatoč tomu, zabavljalo ga je da mnogi u njemu također vide ovisnika o središtu pozornosti zbog hrabrog podastiranja vlastita rada javnosti i njezinoj recepciji. No Mario je zapravo bio samotnjak koji je većinu vremena provodio unedogled ponavljajući jednu te istu radnju – ponekad je bila riječ o pasažama koje je trebalo uvježbati da zvuče poput slapova Niagare, ponekad o trilerima četvrtim i petim prstom, a ponekad je manično tragao za tonskim koloritom kako bi obojio crno-bijele klavirske tipke i tako zadovoljio vlastite zvukovne i estetske kriterije. Iznad svega bio je nesretan, jer on je bio jedini čovjek na svijetu koji svoje interpretacije nije mogao poslušati s udaljenosti koja bi mu omogućila stvarni uvid u ono što čini. Bio je prikovan za klavir koji je malo-pomalo postao bit njegova postojanja – on je bio njegov najbolji prijatelj i najljući neprijatelj, a ako se u rijetkim prigodama i družio s ljudima, svaka bi mu interakcija, izuzev s odanim prijateljima, predstavljala napor od kojega se danima oporavljao. Bez obzira na to, izvrsno je funkcionirao u dvoranama čija su gledališta primala na tisuće posjetitelja, jer podij mu je pružao neophodnu distancu pa – premda se činilo suprotno – on nikad nije svirao ni za koga, nego je uvijek i isključivo svirao samo za sebe.

Ne čudi, stoga, da se nigdje nije zadržavao, zbog čega je gradove uglavnom pamtio po zvučnosti koncertnih dvorana u kojima je muzicirao. Vlastite je intervjue, ako ih je uopće davao, također napuštao bez da se za njima osvrtao – bio je zasićen vječno istim pitanjima, ali i rutinskim formulacijama kao što su: uredno iščitan notni tekst, širi obzorja, briše granice, ne poštuje skladatelja… Najviše mu je smetalo potonje, jer nikako mu nije bilo jasno kako bi itko mogao znati kakvu je točno izvedbu skladatelj zamislio. Uostalom, ne ovisi li dubina umjetničkog djela upravo o neiscrpnim mogućnostima interpretacije? Pa ipak, na samom je početku karijere na vlastitoj koži osjetio da biti inovativan u rodnom gradu nije isto što i u svjetskom velegradu. Kako je samo bio naivan kad je eksperiment u stilu Johna Cagea odlučio izvesti u karlovačkoj muzičkoj školi, na čijem je ulazu tjedan dana visio plakat ispisan velikim štampanim slovima: Prvi Chopinov preludij u izvedbi Marija R. – cjelovečernji koncert, što je najviše razveselilo njegovu obitelj i prijatelje. No kad je pred polupraznim gledalištem krenuo skladbu od niti jedne minute razvlačiti sve dublje i dublje u tišinu, bio je to fijasko koji je nazočne nasmijavao sve do Marijeva odlaska u New York, odakle se njegova vizija prometnula u svjetsku senzaciju.

Sve je bilo dobro dok internet nije ukinuo stvarnu samoću, a tad mu je slava postala nepodnošljivim teretom jer su se ne samo dobre nego i loše kritike počele širiti poput kuge. Istodobno je virtualni prostor postao eldorado za pijavice koje su bez ustručavanja počele koristiti tuđa postignuća za samopromociju – povijest je takve prepoznala kao neostvarene umjetnike, potpune gubitnike, no najednom se njihova "vrijednost" više nije nužno temeljila na bezosjećajnom i ružnom kritiziranju tuđeg rada, nego, još gore, na slatkorječivoj pohvali jer pišući o umjetniku sve najbolje sami su sebi najbrže i najlakše osigurali dominaciju. "Pa naravno, kad već nisu u stanju zavladati kulturnom scenom, zašto ne bi stekli prevlast nad njezinim odjecima!" pjenio se Mario dok je jedan od njih zauzimao svoje mjesto. "Možda je u prošlosti vijest o koncertu i znala završiti na pločniku zgažena potplatima slučajnih prolaznika, no ništa nije tako strašno sve dok je podložno zaboravu! Zato bi ih sve trebalo natjerati da se pred krcatom dvoranom samo prošeću do klavira, poklone se i vrate, a da pritom ne padnu u nesvijest od straha, pa neka pišu što hoće!", već je gotovo urlao u sebi, kad ga je prekinula organizatorica: "Mario, pardon, Maestro, je li sve u redu? Što čekate? Vrijeme je." Odmah je izišao na podij i nastavio svirati. 

O autorici

Mirna Rudan Lisak savjetnica je u Uredu za kulturu Grada Zagreba. Doktorirala je na Akademiji likovnih umjetnosti, a diplomirala na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Stipendistica je Vlade Francuske Republike (program Courants du Monde), autorica dviju knjiga i poglavlja u knjizi (izdavači Matica hrvatska Sisak i HAZU) te niza eseja iz područja kulture i umjetnosti (časopisi Forum, Vijenac i Riječi), od kojih je dio preveden i objavljen u inozemstvu. Počasna je članica i glavna urednica Hrvatskog društva Aleksandar Skrjabin.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije