Naslovnica Kultura Knjige

Bel Olid: Ne postoji neutralna književnost

Bel Olid katalonska je književnica, prevoditeljica i profesorica jezika i književnosti
24. svibnja 2016. u 15:10 284 prikaza
Bel Olid
Foto: Promo foto

Njezina prva zbirka kratkih priča za mlade ¡Estela, grita muy fuerte! (Estela, glasno viči!) objavljena je 2008. godine, a prvi roman Una terra solitària (Usamljena zemlja) dobitnik je nagrade Documenta 2011. godine. Bavi se književnim prevođenjem s mnogih romanskih jezika, engleskog i njemačkog, predaje prevođenje i kreativno pisanje. Vrlo je aktivna u promociji katalonskog jezika, a od prošle je godine i predsjednica Udruženja pisaca na katalonskom. Bel Olid gostovat će na 15. Festivalu europske kratke priče koji se otvara u nedjelju 29. svibnja u 20 sati u Laubi.

S Bel Olid razgovarala je Andrea Rožić.

Upravo je objavljena vaša nova zbirka kratkih priča, Vents més salvatges (Divlji vjetrovi), koja se bavi mnogim aktualnim pitanjima poput osobne slobode, institucionalnog nasilja i života na marginama. Kako to da ste se odlučili pisati o tim temama i kakva je, po vašem mišljenju, veza između književnosti i aktivizma?

Pišem o onome što me zanima, a posebice o onome što me muči. Smatram da se aktivizmom treba baviti prvenstveno na ulici, ali pisci su svakako ljudi čija slika svijeta pronađe put i do njihovih dijela. Ne postoji „neutralna“ književnost, sva književnost odraz je slike svijeta njezina autora, pa je tako i moja književnost odraz mojeg gledišta.

 

Vaš prvi roman Una terra solitària (Usamljena zemlja) dobio je nagradu Documenta 2011, ali u zadnjih nekoliko godina više ste se posvetili pisanju kratkih priča. Kakva je za vas razlika između te dvije forme i kako se odlučujete za jednu ili za drugu?

Iako je moje prvo objavljeno djelo za odrasle bio roman, oduvijek sam pisala kratke priče. Osjećam se ugodno pišući u toj formi, mogu sjesti pisati kratku priču i ne ustati dok je ne završim, što odgovara i mojem stilu života i pisanja. Pisati roman zahtijeva predanost priči i likovima za koju ne znam želim li je imati. Vrlo intenzivno proživljavam sve što pišem i ne znam bih li bila u stanju zadržavati takav intenzitet toliko vremena koliko je potrebno da bi se napisao roman.

 

Često pišete i prevodite priče za djecu i mlade, objavljujete članke u specijaliziranim časopisima i dobitnica ste nagrade Rovelló 2010. godine za esej o književnosti za djecu i mlade. Na koji se način razlikuje pisanje za mlade čitatelje i kako je moguće ući u dječji svijet?

Za mene je pisati fikciju uvijek jednako, bez obzira na to koju vrstu priče želim ispričati. Esej je svakako drugačija forma, ali dok pišem fikciju, ne pravim razliku između priča za odrasle i za djecu. Imam nešto ispričati pa to i ispričam, imajući ponekad u vidu mlađe ljude, a ponekad starije.

 

S druge strane, u svojim pričama za odrasle pišete prilično trezveno o majčinstvu i demistificirate ulogu žene i majke. Proizlazi li to iz vašeg osobnog ili iz univerzalno ženskog iskustva?

Mislim da je način na koji se prikazuje majčinstvo postao previše simplificiran i da to pojednostavljivanje uvelike šteti onim ženama koje to iskustvo živimo drugačije od ustaljene norme. Majčinstvo i očinstvo vrlo su zahtjevna iskustva s kojima se svatko nosi kako najbolje može, to su uloge koje mogu dovesti do vrlo dubokih osobnih i društvenih konflikata. To mi je svakako jedna od najzanimljivijih tema za pisanje, pa često pišem o roditeljstvu iz različitih kutova gledišta i ono je vrlo prisutno u mojim pričama.

festival europske kratke priče Festival europske kratke priče Rumena Bužarovska, Frode Grytten i László Jakab Orsós u Laubi otvaraju 15. FEKP FEKP Festival europske kratke priče Frode Grytten: Pisci moraju ponuditi empatiju

Vaš materinji jezik je španjolski, ali pišete na katalonskom. Osim toga, od ožujka 2015. predsjednica ste Udruge pisaca na katalonskom, a aktivni ste i u promicanju katalonskog kao primarnog jezika u Kataloniji. Što za vas znači pisati na katalonskom s obzirom na osobni identitet i ima li u tome političnosti?

Za mene je pisati na katalonskom prirodno: to je jezik na kojem sam naučila čitati i na kojem sam pročitala većinu knjiga u životu. Nekoliko puta probala sam pisati na španjolskom, ali trenutno mi ne ide. Nije to toliko politična odluka koliko iznimno emocionalna: na španjolskom mi priče ne teku na takav način, kao ni na engleskom.

Osim tog osobnog izbora, odlučila sam se uključiti u inicijativu za prava nas koji pišemo na katalonskom jer mi se čini važnim izboriti se za mjesto koje nam pripada. Dio smo Španjolske i ona bi kao država trebala štititi i promicati naš jezik i našu književnost, a ona se pak pravi da ne postojimo. Katalonske pisce puno rjeđe pozivaju na međunarodne festivale od španjolskih pisaca, a Institut Cervantes jedva ponekad promiče naše naslove. U takvoj situaciji normalno je da osjećamo da trebamo reagirati.

 

Osim što pišete fikciju, predajete jezik i prevođenje te prevodite kratke priče na katalonski ili španjolski s engleskog, njemačkog, francuskog i talijanskog. Zbog svega toga sigurno ste u sva tri slučaja vrlo svjesni jezika. Ima li razlike u načinu na koji jeziku pristupate kad pišete i, s druge strane, kada prevodite? Utječe li vaše iskustvo prevoditeljice na način pisanja i obratno?

Za mene je prevođenje velik jezični pothvat. Moram na svom jeziku reći ono što stoji u originalu, bez obzira na to koliko bilo teško. Ta mi je vještina, kojom se bavim već dvadeset godina, omogućila pronalazak brojnih načina kojima mogu izreći ono što želim. Osim toga, strašno volim prevođenje, ono je istovremeno i čitanje i pisanje.

Kik
Prolistajte novi KiK katalog i ne propustite super akcije!

A1 izdvaja za Vas