U jednoj željeznoj baraci u Oxfordu, okružen brdima papirića, sjedio je profesor James Murray, čovjek na misiji da ukroti engleski jezik. Istovremeno, u ćeliji zloglasnog azila za kriminalno neuračunljive Broadmoor, osuđeni ubojica dr. William Chester Minor radio je na istom zadatku.
Jedan je bio genijalni lingvist, drugi briljantni um slomljen paranojom. Nisu se poznavali, no njihova će nevjerojatna korespondencija postati temelj velikog intelektualnog pothvata: stvaranja Oksfordskog engleskog rječnika (OED). Njihova priča, prikazana u filmu "Profesor i luđak", u kojem Mela Gibsona gledamo u ulozi profesora, a Seana Penna u ulozi tragičnog luđaka, nije samo priča o leksikografiji, već duboko potresna drama o iskupljenju, ludilu i neočekivanom prijateljstvu koje je niknulo na najmračnijem mogućem mjestu.
James Murray bio je čudo od čovjeka. Samouki Škot koji je napustio školu s četrnaest godina, posjedovao je rijetku sposobnost učenja jezika. Kada ga je Oxford University Press 1879. godine imenovao glavnim urednikom novog rječnika, preuzeo je projekt koji je dva desetljeća bio u zastoju. Zadatak je bio monumentalan: zabilježiti svaku riječ u engleskom jeziku, njezino porijeklo, evoluciju značenja i sve to potkrijepiti primjerima iz književnosti. Shvativši nemogućnost zadatka za mali tim, Murray je osmislio revolucionarnu metodu - uputio je javni poziv čitateljima diljem engleskog govornog područja da šalju citate na malim listićima. Tisuće volontera odazvale su se, a njegova radna soba, nazvana Scriptorium, uskoro je bila preplavljena milijunima papirnatih listića koji su čekali sortiranje.
Među tisućama volontera, jedan se isticao svojom produktivnošću i genijalnošću, dr. W. C. Minor. Minor je bio američki vojni kirurg, obrazovan na Yaleu, čiji je um nepovratno oštećen užasima Američkog građanskog rata. Progonile su ga deluzije, posebice sjećanje na žigosanje irskog vojnika zbog dezerterstva. Uvjeren da ga uhode, pobjegao je u London, no demoni su ga slijedili. U napadu paranoje jedne noći 1872. godine ubio je nedužnog čovjeka, Georgea Merretta, zamijenivši ga za svog progonitelja. Sud ga je proglasio neuračunljivim i poslao na doživotno liječenje u Broadmoor. Tamo je, okružen zidovima i vlastitim halucinacijama, pronašao Murrayev poziv i u radu na rječniku vidio priliku za spas.
Iz svoje ćelije, koja mu je služila i kao golema knjižnica financirana vojnom mirovinom, Minor je počeo slati tisuće preciznih citata. Svojim jedinstvenim sustavom indeksiranja knjiga postao je svojevrsna živa tražilica riječi. Dok su se Murray i njegov tim mučili pronaći primjere za obične riječi koje su drugi volonteri preskakali, Minor je neumorno slao upravo to. Njegov doprinos bio je toliko ogroman da je Murray jednom izjavio kako bi posljednja četiri stoljeća mogli ilustrirati samo njegovim citatima. Murray je godinama svog najvrjednijeg suradnika zamišljao kao dokona seoskog liječnika s velikom knjižnicom, nesvjestan da se on zapravo nalazi u jednoj od najozloglašenijih institucija u Engleskoj.
Trenutak istine bio je šokantan. Kada je Murray 1891. odlučio osobno upoznati svog dopisnika, otkrio je da adresa u Crowthorneu pripada umobolnici Broadmoor. Ipak, umjesto da prekine suradnju, u Minoru je prepoznao srodnu dušu i razvilo se duboko prijateljstvo. No, Minorov život u azilu bio je ispunjen patnjom. Progonjen krivnjom, ponudio je svoju mirovinu udovici čovjeka kojeg je ubio, Elizi. Ona ga je s vremenom počela posjećivati, a njihov kompleksan odnos, zajedno s neprekidnim seksualnim halucinacijama, gurnuo je Minora preko ruba. U činu samokažnjavanja, nožem kojim je rezao stranice knjiga za rječnik, odrezao je vlastiti penis. Kada je istina o Minoru izašla u javnost, Murrayevi suparnici na Oxfordu pokušali su to iskoristiti da ga diskreditiraju. No, uz pomoć prijatelja i na koncu intervencije Winstona Churchilla, Murray je uspio osigurati da se Minorov neizbrisiv doprinos prizna.
Otvori KEKS Pay
I nama trebaju dva luđaka da urede hrvatski jezik i spase ga od tuđmanizama, Sande Ham, časopisa "Jezik", malignih neoplazmi, "novokomponovanih" kovanica i umotvorina, samozvanih jezikoslovaca i Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja na čelu sa Vinkom Filipovićem.