Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

41. priča: Borben Vladović: Otrgnuto puce

Bili su mi za petama, njih trojica kod tramvajske stanice. Nisam htio vaditi revolver jer bi to napravili i oni, tu među mnogim prolaznicima. Dao sam se u trk a tramvaj je upravo kretao sa svoje stanice, još otvorenih vrata
21. siječnja 2012. u 14:29 0 komentara 15 prikaza
Borben Vladović,
Foto: arhiva VL

Ne treba mi puno da prepoznam je li netko pod utjecajem droge. Ali i dileri mene prepoznaju. Kad uđem u Mali Kavkaz uskomešaju se iako nekad budem prerušen. Nakon nekog vremena počnu se izvlačiti iz kavane kao što se izvlači šaka iz preuskih rukavica. U zahodu sam slučajno čuo razgovor, bila je opasna situacija. Bilo je okršaja, bilo je tučnjave. Pa u kondiciji sam. Imao sam svojedobno i dosta boks-mečeva, nisam bio šampion. Moj pas se zvao Šampion. Sad ni njega nema. Jeste li kad vozili automobil bez svjetala i mjesečine? Da te ne primijete. Mrak je tako crn kao Pelikanov tuš za crtanje. Ne vidiš ni granje ni cestu a voziš dalje. Možete li si to predočiti? Gadno je, kažem vam! Nisam nikoga ubio, ali su htjeli ubiti mene no, kao što čujete, nisu uspjeli.

Halo, halo, jeste li još na vezi? Osjećam li se osamljen? Ne, nemam tu vrstu tjeskobe.

Sjeo sam na klupu u mali zabačeni park premda je u centru grada. Vodoskok je lagano štrcao, šumno i bezbrižno kao da je sve oko njega u nekoj radosti Dolazio je sumrak polako i sigurno kao što ti navire kašalj, najprije zaškaklja pa provali, za vrijeme gripe koju, evo, njavljuju svi mediji. Razmišljao sam bili otišao kćeri u obližnji gradić, svega sat vožnje vlakom, tamo prenoćio i sutra ujutro bio u službi. Lokalni zapušteni i ofucani vlakovi vraćaju me u djetinjstvo, razvesele me i spomenu kako se nije sve promijenilo nabolje, kako je ostalo nešto od staroga rekvizita, od naše opčinjenosti kada je putovanje od sat vremena bilo iščekivano poput najveće avanture. Volite li se vi voziti starim vlakovima u kojima su pepeljare uz prozor uvijek pune? Meni se sviđa njihova sporost, lako se prati krajolik i mali otužni vrtovi uz prugu s gredicom smeđe salate koja bi trebala biti zelena kao moja dolina. A opušci mi ne smetaju jer sam reklamni nepušač.

Promatrao sam ovlaš rijetke prolaznike pa jedan od njih, sasvim neugledan, proćelav, oniži ali snažan priđe k mojoj klupi i zapita može li tu sjesti. Kako je bilo slobodnih klupa grubo sam odgovorio: zašto ne sjednete na onu slobodnu? Nije se obazirao već je sjeo pored mene sasvim blizu pa mi je šapnuo na uho: koga ti ovdje čekaš?

- Čekam da ovaj sumrak, ovaj kašalj, prijeđe u mrak, u grmljavinu.

- Koga ti ovdje uhodiš? Pobrinut ću se da te pojede mrak!

- Mogao bi biti originalniji u prijetnjama, metafora ti je skroz izlinjala!

- Što se praviš važan, načitani dekster! Sutra će svi čitati o tebi kao o važnom mrtvacu!

Nisam se uspaničio, samo sam munjevito pogledao izvlači li što iz džepa. Postao sam napet i spreman, nisam više na klupi sjedio opušteno kao do tada. Ni njemu ne bi bilo lako sa mnom.

Naišao je policajac i zapitao: što vas dvojica ovdje radite?

- Dogovaramo se o razmjeni droge – odgovorio sam!

Policajac me pogledao u čudu, nije me poznavao.

- Ma govori gluposti, peder, upucava mi se – reče Ćelavi! – ustane s namjerom da se udalji.

Uhvatio sam ga tako čvrsto za lakat da ga je zaboljelo više od boli “teniskoga lakta”, te ga snažno privio k sebi, držeći ga. Policajac me opet pogledao u čudu pa reče: odite vas dvojica sa mnom u stanicu. Rekao sam – idemo – i povukao za sobom Ćelavoga.

Šef stanice me poznavao, zahvalio na mojoj maloj pomoći i rekao neka se odem doma odmoriti.

- Ne idem doma, idem kod kćeri, tamo je muzika njene dječurlije a i muž joj dobro igra belot..

- Onda pozdravi kćer- pucne palcem i srednjakom, što je često činio.

Još uvijek je hodao vani u sakou iako je kasna jesen i zahladilo je. U krupnome tijelu bilo mu je hladno i ogromne šake su mu se smrzavale. Trebalo je odjenuti kaput, no zaboravio je kako je prošle zime, naglo izlazeći iz službenoga auta, zapeo za nešto, jako povukao, kaput je zacvilio i ostala je velika razderotina. Trebalo je kupiti novi kaput. Vjetar je doprinosio osjetu hladnoće, natpisi i reklame nad trgovinama lagano su se tresle proizvodeći neku vrst glazbe u zadnjem redu avangardnog orkestra. A platnene, razapete reklame preko ulice koje pozivaju na kazališnu premijeru, vjetar je napuhivao i odnio u samo drugu reprizu.

Na sniženju je kupio kaput boje devine dlake. A možda je i materijal od kojega je napravljen sama devina dlaka. Trgovina u kojoj je obavio kupovinu bila je nekada cijenjena s kvalitetnim i skupim odjevnim predmetima.

Nalazila se u ulici u kojoj je bilo nekoliko pekarnica pa je ulica mirisala onim jedinstvenim mirisom tek pečenoga kruha, a zavijala je takvom krivuljom da je i sama sličila na kifl. Tekstilna trgovina imala je uočljivo osvijetljeni izlog te ukusno aranžiran. Najviše je privlačio večernje šetače i mnogobrojni bi zastali, gledali odjevene lutke i šal nemarno prebačen preko muškog ramena sve do sijalice od, valjda 200 W. Kada je najviše privlačila, trgovina je bila zatvorena ali sjajna. A okolne trgovine su bile takve, da se ova lako isticala: s jedne strane bila je trgovina za kancelarijske potrepštine čiji je izlog bio pun nekih blokića i metalnih spajalica te toliko neugledan da se čak ni revna bankovna činovnica ne bi zaustavlila ispred njega.

S druge strane bila je trgovina plastičnih predmeta: virile su plastične kirurške rukavice, plastične kapice, flasteri i druge hospitalije. Izlog je djelovao neprivlačnije od bolničke sobe s namještajem ostalim iz austrougarskih vremena.

Ušao je u, još uvijek, privlačnu trgovinu tekstilnom robom. Dočekala ga je trgovkinja u skladu s izlogom: nekada lijepa žena, vjerojatno bivša krojačica koja je veći dio života provela u toplim modnim radionicama družeći se sa svojim mušterijama, damama koje su konfekcijske krojeve i dizajne prezirale. Od njih se naučila finoći u ophođenju, ali je poprimila i profinjeni izgled lica.

Dočekala ga je na način kao da već odavno nije vidjela mušteriju.. Osmjehnula se tiho i tužno kao opravdavajući se što je ostarila, što dućan propada i što nema puno izbora ni ona ni njezini artikli.

- Zainteresiran sam za nekakav zimski kaput, ali ništa takvoga ne vidim u izlogu.

- Ha, izlog je aranžiran za sezonu proljeće/ ljeto iako je kasna jesen. Nema tko promijeniti modele jer su ukinuli radno mjesto aranžera - rekla je mirno i tiho.

- Kao da vas takvo stanje ne uznemiruje!

- Ponekad izgledaš miran izvana a unutra kiptiš, kao što ponekad izvana kiptiš a u nutrini si miran. Možda duže trpim, možda duže kuham. Ne postavljam granice drugome nego sebi. Ja sam vegetarijanka. Nisam rekla: sad neću jesti meso, nego tako, ajmo reći spontano. Tako se nekako snalazim. Od salate do čaja. Ne, nemam osjećaj neke pripadnosti, nekom gradu na primjer. Ovako kako živim ovdje mogu živjeti svugdje. Igrom slučaja sam ovdje. No ostavimo mene, okrenimo se kaputu.

Mogu vam pokazati jedan jako fini kaput. Pogledajte tu boju pustinjskog pijeska, taj materijal, taj kroj i još k tome luksuzno dvostruko kopčanje. Hoćete li ga probati?

- Odmah vam mogu reći da silno preferiram dvostruko kopčanje, i kod sakoa i kod kaputa.

- Znala sam, zato sam vam ga i donijela.

- Kako ste znali?

- Jednostavno! Vi ste dvostruki čovjek! Vjerujte, iznijela sam najbolji kaput kojeg imamo u dućanu. Hoćete li ga probati?

Kad se pogledao u zrcalo bio je zadivljen, baš je takav kaput htio ali nije ga znao zamisliti. Prikrio je svoje oduševljenje, htio je kupovinu malo odgoditi, htio je još kratko razgovarati s trgovkinjom, nekada lijepe bujne kose, sada ispucale i iz spektra boje njegova budućega kaputa.

- Biste li bili pošli za mene da sam na sebi imao ovaj kaput?

Postavio je, njemu svojstveno, apsurdno i šašavo pitanje. Očekivao je nemušti odgovor.

Trgovkinja se nije zbunila. – Ne bih, jer imate opasno zvanje.

- Kako znate?

- Ja sam prvenstveno krojačica. Vidim kako vam stoji sako.

- Što još vidite?

- Iglu i konac već slabo, ali vidim što valja, izvrsno vam pristaje, preporučam vam ovaj zaista posebni kaput. Posebni kaput za posebnu osobu.

Možda biste ipak bili pošli za mene?

Samo je otklonila čuperak kose što joj je pao na čelo, naglašeno ženstvenom gestom kao mlada voditeljica na talijanskoj televiziji.

- Dobro, kupujem ga!

- Za gotovinu?

- Za gotovinu!

Mislio je, kad joj bude plaćao, vrlo rado bi joj ostavio nešto novca, nešto poput napojnice, ali ona nije konobarica!

- Hoćete li ga odmah odjenuti ili da vam ga spakiram?

- Odmah ću ga odjenuti !

Bili su mi za petama, njih trojica kod tramvajske stanice. Nisam htio vaditi revolver jer bi to napravili i oni, tu među mnogim prolaznicima. Dao sam se u trk a tramvaj je upravo kretao sa svoje stanice, još otvorenih vrata. Doskočio sam na prvu stubu no gubio sam ravnotežu padajući na leđa prema asfaltu, prema njima. Za tek kupljeni kaput uhvatio me jedan putnik uvlačeći me u travmvaj. Čuo sam kako se otkida puce i već sam vidio kako će onaj putnik razočarano gledati u mene koji odlijećem, pa začuđeno u puce u svojoj ruci. Ali prednost kaputa s dvostrukim kopčanjem dramatično se dokazala – jedno je puce popustilo dok drugo nije.

Za mnom su se zatvorila vrata a ja sam se, odahnuvši, naslonio na njih dok se moj kaput boje devine dlake spojio sa slikom, na vanjskom plaštu tramvaja, blagih dina i reklamom koja nudi putovanja po vječnoj pustinji.

 

 

 

 

 

 

 

dirljivo
Tuga u obitelji zbog gubitka: Jelena Veljača objavila emotivnu fotku, fanovi izražavaju sućut
Ivan Pažanin
RAIFFEISEN FUTURE BOOST
Hoće li se ugostiteljstvo ikad vratiti na staro? Razgovaramo s poznatim hrvatskim kuharom
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.