Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

29. priča: Slobodan Novak: Znalčeva poduka

I tako je to potrajalo sve dok sam uspijevao disput održavati. Vanček se onda ipak oprostio, odlazeći indigniran, samo mi je dobacio: – Nalijevaj se čajem. Skači po stubama. Bit će sve dobro: izmokrit ćeš
19. listopada 2013. u 14:42 0 komentara 615 prikaza
Slobodan Novak
Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Razvaljen od bolova, morao sam povjeriti svoje Tijelo Svetome Duhu. Tamo gdje prijatelj moj Vanček odavno vadi ljudima žučne kesice i drugu pokvarenu i istrošenu trulež – tužeći se, jadnik, da za ljudsku utrobu doknadnih dijelova nema... i žaleći se na sudbinu koja mu je dodijelila da samo razgrađuje, otkida i odbacuje, a ništa ne gradi, kao što čini sav blaženi svijet, pa pomalo i ja koji zidarim po vrtu.

Nisam posjetio njega, nego njegov odjel, ali je on privatno posjetio mene dok nije bio u službi, prvoga nedjeljnog popodneva, neposredno poslije službenih posjeta, kad sve zjapi od iznenadne praznine. Sjedio je u civilnom odijelu podno moga kreveta, pričali smo... više on nego ja, jer mene su mučile bubrežne kolike, i on mi je postavljao rutinska pitanja: što to, kako, otkad i gdje točno, jesam li bio na rendgenu, jesu li mi uštrcali kontrast... što kažu, jesu li što rekli... Rekao je da će sve ispitati.

Iz kuta sobe sa svog ležaja prigovorio je, nikom određeno, nego načelno i unjkavo onaj neki neizbježni mrzovoljni sveznalac:

– Posjeti su već bili... i prošli. Samo do pet. Trinajs do sedamnes nula-nula... e, da.

Vanček se nije obzirao. Ali unjkavi nije popuštao:

– Zavalili se vi tu čojeku na krevet... a bolnički propisi... ko te pita!

– Imate pravo! – odvratio je pomirljivo Vanček, dograbio neku okruglu klupicu. Ispričao se.

– Evo, tako će biti bolje! Dopustila mi je sestra, ne brinite se... neću ja dugo.

I kad se zatim, htio-ne htio, upustio u neka anatomiziranja oko tih mojih uretera što iz bubrega uviru u mjehur, javio se opet otamo iz kuta onaj opći znalac glasom ozlojeđenog:

– Pa, brate moj, božji čoječe, slušam vas, slušam... sve krivo govorite tome svom prijatelju. Ne mogu to slušati...

– Kako krivo?! Što je tu krivo? – ustobočio se sada odjednom strogo moj Vanček. – Kako mislite „krivo\"?!

– Kako mislim?! Mislim! Tako, brate. Ne znate kako stvari stoje! I tome slično. Čojeka zbunjujete. Eto, tako mislim!

– Kako stvari stoje? Da vas čujem! – gotovo je podviknuo moj blagi prijatelj, autoritetom nervoznog kirurga. – Da čujem, no!

Nije moj dobri Vanček, zaboga, bio toliko tašt da ga ne bi zanimale i male znanstvene varijacije, već možda jedino u tom času malo oskudno duhovit. Pitao je već nešto smirenije:

– Kako to, po vama, stvari stoje? Molim.

– A kako stvari stoje... E, pa nemojte, nemojte... ne smije se čojeka, kako bismo rekli, zamajavati, zabluđivati... i tome slično. Ako ne znate kako stvari stoje, nije čudo! Malo ih ima koji se tu snalaze... nije sramota... ali ne valja tumačiti pogrešno i naopako i tome slično, to su stvari od životne sudbine... Jer će mu se drugi smijati, koji su upućeniji i koji znaju kako stvari stoje.

– Pa kako to, po vama, onda stvari stoje? Recite, da čujemo!

– I ne vrijedi puno s vama kad niste upućeni, a nećete i odbijate poduku!

Pobojao sam se da bi se ovo moglo prerano prekinuti:

– Dobro, dobro... da čujemo, molim, recite, brate, pa da čujemo – nutkao sam unatoč svojim bolovima, u nadi da će se Vanček primiriti.

– E, pa stoje tako, da nema čojek samo nekake dvije cijevi... krat... ttera... i tome slično. Iz bubrega idu, ako hoćete znati, snopovi... snopovi! Razumijete vi mene. Cijeli snopovi. Nema tamo, kako vi tu njemu tumačite, dvije cijevi. Dvije cijevi i tome slično... tandara-mandara! Kake, bolan, cijevi! Bila bi i jedna previše!

– Nemojte?! A koliko ih ima ako je i jedna previše? Koliko onda...? Dajte, dajte, okanite se ćorava posla!

Vanček ipak nije bio spreman za anatomsku debatu.

– Tko vam je prodao tu glupost... – a onda se predomisli: – Nemojte, dajte, molim vas, ja nisam ništa govorio vama... Tu ja s prijateljem... Nemojte se miješati... pustite, ne upadajte nam... budite dobri...

Uskočio sam opet iskrivljenih obraza od bolova:

– Stani, stani, pa pusti malo čovjeka... čekaj... možda čovjek zna...

– E, pa naravno da znam! – javi se unjkavo onaj iz kuta.

– Vanček dragi, nemoj odmah skakati! – rekoh. – Uvijek možeš štogod naučiti.

A našem znalcu: – Recite nam vi, recite! Kako pak to ide?

Vanček je bio shvatio, ali sada i prihvatio, da bi disput mogao biti zabavan, barem za mene, koji se nisam, kao on, naslušao teorija i zabluda... pa da bi mi, valjda, olakšao podnošenje bolova, popusti, pregrize okrajak svoje diplome, sažvače gvalju indignacije, pospremi u džepove svoje kirurške prste, ali nije smogao još i malo više obijesti pa da opet malo upita i dalje izaziva svoga kritičara, nego je samo rezignirano čekao, pogledavajući me sažalno-ispitljivo, možda čak nesiguran u moje povjerenje njegovu znanju.

– Kažite, da, da, kažite! – poticao sam našeg kritičara. – Što je moj prijatelj krivo rekao?

– E, moj brate mili i čoče boži! Ljudi moji! On vama... tebi... kaže: svega dvije nekake cijevi kao ona iz plinske boce... i mirna Bosna! Iz bubrega da vode dolje u mjehur dvije plinske, ovaj... i tome slično. A krivo, brate, ma krivo! To mu, brale, ne ide! Ne valja! Ne stoji! Znaš li ti kol\'ko tih cijevi ima? Ne znaš, pa jasno. Ja ću tebi reći! Ne samo ti! Ne znam ni ja! Nitko to ne zna! Ni onaj slavni doktor Etker! Jer to i nisu cijevi, razumiješ, u tome je kvaka! Kake cijevi, glupost! Gdje bi to sve stalo. Znaš li što su to cijevi, bolan?! Kake cijevi!

– Ma je li moguće!? Čudi me! Zar ih medicina nije izbrojila... anatomija... ono kad trančiraju mrtvace...?

– Ma \'ko te pita za tu anatoliju! Ti pitaš: kako to, je li? Evo vako: ljudi moji... ja ću vam reći: ima ih na stotine, razumiješ. Tanke ko igle. Ne zauzimaju sveukupno ni koliko jedna ta vaša... gumena... cijev. Snopovi! A izgledaju samo kao jedna kožica i malo sala, kao nekaka spužvica. I to je sve. Neizbrojive su. Jer to samo kroz njih kaplje... kap po kap... kao iz kotla za rakiju... šta će tu cijevi! A onda, u svakog čeljadeta drukčije. Ja ih, na primjer, imam premalo, što je s jedne strane dobro jer ostaje mjesta za drugo... da nemaš trbušinu ko Čerčil, ali su preuske i tome slično, pa me boli kad se kroz njih voda probija, ako je malo jači pritisak, pivo, lubenica i tome slično. To i tebe, sinko, boli, toliko da znaš! To isto: manjak cijevi, eto ti. Ili pijesak u njima! Ne kažem. Onda se one upale i šta možeš, šta ja znam kako dalje. Svakako, tu smo. Od čega bi te probadalo?! Kažu kamen, da imaš kamenje... i tome slično. Može katkad biti i to, velim: ne kažem. Ako si progutao kaki kamenčić, s lećom, rižom, ili, rečemo, s grahom pa se onda ne može probiti skroz-naskroz, nego se gurka izvana, oko snopa. Ljudi ne znaju pa misle: to je kao odvod na sudoperu. Nije to sanitarija! I tome slično... Nego savršeno djelo prirode. I tajna ljudskog tijela! Ima tu pitanja koja treba znati! Živci koji bole na sam dodir i slično. Eto, na. Sad kad si čuo, kaži, bolan, i njemu da ne bi više pričo bez veze!

– Glupost! – ne izdrža Vanček. – Pričate bedastoće!

A meni predbaci: – Daj, ne slušaj ga više!

– E, nije, braco, glupost ! – vikne onaj otamo. – Nego je to jedan više jedan! Nemoj, de, čovjeka zavaravati i širiti neznanje... i Markove konake i tome slično! Moj zet je poznati travar, iscjelitelj, narodni dobročinitelj, dapače dobrotvor... pitaj ti njega pa ćeš čuti! Učio u Rumunjskoj, brale moj! Kod kavkaskih iscjelitelja... a nego kako ti misliš, da ja iz prsta isisao !

Vanček promrmlja za sebe ispuhujući otrov iz pluća: – E, pa ako vjeruje narodnim dobročiniteljima, nije morao ići na Kavkaz!

I tako je to potrajalo sve dok sam uspijevao disput održavati. Vanček se onda ipak oprostio, odlazeći indigniran, samo mi je dobacio: – Nalijevaj se čajem. Skači po stubama. Bit će sve dobro: izmokrit ćeš.

Svome protivniku promumljao je u prolazu: – Samo se vi drž\'te travara i... pásite lijepo po livadama i po tome Kavkazu... a onda ćete doći ovamo da vam vadimo bubrege...

Mladić iz drugog kuta dovikne za Vančekom:

– Taj vam već ima samo jedan bubreg, doktore!

I onda došapne znalcu: – On ti je ovdje šef kirurgije, volusino stara! Primarijus! Nije čudo da si već jedan bubreg profućkao!

A onaj samozadovoljno izdahne: – Ako je, ako primus. Neka ga! Čuo je on mene dobro! Ne znaju ni oni sve!

www.vecernji.hr/kratkaprica

EU fondovi Bjelovar
PRIJAVITE SE
Konferencija o atraktivnim mjerama za razvoj poduzetništva
Olival
PRIČA O USPJEHU
Od obiteljskog biznisa do pozicije regionalnog lidera u proizvodnji prirodne kozmetike
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.