A zaštas čupav ovi makaronje!? – krikne Dragica nakon što se dugo suzdržavao, bilo je ili to ili se baciti na pod i zaridati od silne žalosti, a to ipak nije mogao pred svojim plavokosim anđelima, Rebekom Gi i Pamelom Dži, kako su se one potpisivale po bilježnicama i udžbenicima, pa ih je i on tako zvao, nema toga što za njih ne bi učinio, ne zato što bi se osjećao krivim zbog njihove umne sporosti, on ih je i takve obožavao i nije u tome vidio nedostatak, ta ni za njegovu ženu nitko neće reći da je pametna, a svejedno mu je dobra gotovo dvadeset godina, otkako mu je ono skuhala slatki pileći umak s domaćim tijestom, a on je to jelo – recept Ljubičine babe za put do srca mršavog gardista koji se oporavljao od ranjavanja – zavolio od prve žlice i uvijek bi tražio da ga čeka kad dođe kući nakon duga izbivanja, o njemu je sanjao dok je za bogatune zidao vile i apartmane po istrama i zagrebima, gdje je već dugo trošio svoja godišnja doba, jer cure su rasle, i Ljubica je rasla, a i trgovine su rasle, samo su se on i njegova mirovina smanjivali, zato se vratio zidariji i crnčenju, i jedino mu je zadovoljstvo bilo da ih zamišlja kako s njegovom krvarinom marširaju kroz sve te dućane čiji su nazivi zvonili u zvučniku mobitela kao imena zvijezda i zviježđa, za sebe je tražio samo slatki pileći umak s makaronjama kad se vrati, zajedno s njim pojeo bi i umor i bol i prebrze godine, i opet se mogao smijati ali danas su makaroni čupavi, a umak grk, u ustima ga peče kao da su mu opet rasparana crijeva, a i geleri su, izgleda, počeli šetati.
– Štas počel odat? – upita Ljubica, grubo i brižno, kao i uvijek, čini se, i baš zato ne može razumjeti zašto odbija odgovoriti na ono pitanje, pa još i laže tvrdeći da su makaronje sasvim u redu, da su baš ukusni, kao da je on idiot, kao da je slijep i ne vidi da i njima dugačke dlake vire iz usta, a ove kod Ljubice, primjećuje zaprepašteno, još se i nekako miču, poput živih paukovih nogu.
– A zaštas čupav ovi makaronje, a!? – pokuša on još jednom, moleći se usrdno za odgovor na pitanje koje ga muči, ili bar priznanje da makaronje jesu čupavi, čak i to bi vratilo smisao koji mu je naprasno otet, ali ona samo šuti i kombajnira, pa on iz tanjura vadi posebno bradat makaron, s kojeg vise debele mokre dlake, i demonstrativno ga podiže u visinu njezinih očiju. A Ljubica se, sa svih svojih sto i dvadeset kila, nevjerojatno hitro odbaci sa stolice i zgrabi lovinu s viljuške.
– Mmm, oves tvoje još bolje! Ne izmišljaj, jed’!
Zgranut tolikom bezočnošću, Dragica udari šakom od stol.
– Pa dobro! Pitać ja Rebeku Gi i Pamelu Dži, one mi sigurno neće lagat.
– Ne smišljaj, tajo, jed’! Baš su dobre makaronje! – rekoše i Rebeka Gi i Pamela Dži, na tren isplivavši čelima iz tanjura da bi odmah potonule natrag u njih.
Pogođen novom izdajom, od onih koje je najviše volio, Dragica ustukne od stola, zaključivši da se za njim upravo odvija nešto krajnje čudno i neprirodno. Nije znao što, sad bi mu samo piće moglo pomoći da shvati. A trinaest godina nije popio ni kapi. Ali prvih dvadeset i pet proživio je pijan, djetinjstvo je preživio pijan, domovinu obranio pijan, mirovinu zaradio pijan, oženio se pijan, Pamelu Dži je napravio pijan, a svi se slažu da ona ima više u glavi od Rebeke Gi, većinu poštenih i dobrih stvari u životu je, dakle, odradio pijan. Ljubici za ljubav je prestao piti, bio je u tome dosljedan i ustrajan, ali nekako mu se čini da ovo i nije Ljubica i da ništa neće zgriješiti prema njoj ako se odveze ravno u Davor i zaroni glavu u amper komadare, kao što su činili svi njegovi preci, i muški i ženski, kad bi se susreli s nečim strašnim i neobjašnjivim, a što je ovo ako nije strašno, ovo je pre-strašno, nakon što trinaest godina ne popiješ ni kapi, nakon što izbjegavaš i čokoladne grijote s brendijem, nakon što crnčiš i nedjeljom i blagdanom, dođeš kući i doživiš da tvoja vlastita obitelj jede neku strašnu hranu, iz usta im vire dlake kao da se tove paucima, one srču i sišu kao da nisu ljudi, kao da su pa to je kao u onom filmu kad lik dođe ranije kući i otkrije da su mu žena i djeca zapravo insekti iz paralelnog svemira pomisli on i to ga baš prestravi o jebemu Is’sov mali sprovod, a ti bože oprosti što ako Ljubica nije Ljubica nego pretila bogomoljka s planete MR kukaca koju su odande prognali jer je pretjerala s proždiranjem muževa meni onda nema druge ako se mislim spasit još ih danas sve moram pobit
pa robijat do kraja života
pomisli on i to ga baš prestravi
ipak je bolje otići u Davor, u vremenski tunel koji vodi do predaka, zajedno će smislit što mu je činit pa makar sto ampera morali popit
ali onda se sjeti da nema auta jer ga je odvezao na servis čim se vratio s puta
pa mu puklo u glavi
geleri u kuku ušetali se kao špiceri subotom prijepodne
onaj u mozgu se isto uzjebo
kao da bi i on na Benedikta XVI
on krikne i padne pa stade udarati glavom od pod a Ljubica reče Pameli Dži da donese hladne vode i polije očevu glavu. Ova ode do lavaboa i, zagrabivši u gomilu prljavog suđa, dohvati lonac u kojem se kuhalo tijesto, ulije u njega vode i zalije ga nemilosrdno. Dragica podiže glavu kao iz mrtvih; osim čvoruga i krvi, još nešto na njoj nije bilo isto. Na inače ćelavoj lubanji sad su se mjestimice mogle vidjeti žuto-smeđe dlake, a bilo ih je i po licu i na čelu. Vidjevši tu čudnu kosu, ona prasne u neobuzdani smijeh. A kad god se smijala Pamela Dži, smijala se i Rebeka Gi, koja se hihotala i ne znajući zašto, ali je odapinjala te svoje hihote ljepljivo i zarazno, kao da iz praćke ispaljuje debele žapce smijeha, smijeh se baš uskakao po čitavoj sobi, doskočio je i na Ljubičino tupo čelo, donoseći prosvjetljenje, te se ona sjeti da je u onom loncu prije tijesta kuhala kukuruze s komušinom i ha ha ha bradom, pa i ona stade naokolo strijeljati smijehom, dubokim i zvučnim poput plotuna avionskog topa. Već je tad, zahvaljujući tome smijehu, Dragica zaključio da stvari nisu tako strašne kao što je mislio i da Ljubica ipak ne može biti bogomoljka u egzilu. A onda se Ljubica, sa svih svojih sto i dvadeset, baci na muža i strasno ga poljubi u usta. Od dlaka s njegove ćele pravi mu brkove ne prestajući ga ljubiti. I ne samo što priznaje da su makaroni bili čupavi, nego mu i otkriva tajnu čupavosti. A svaka njezina riječ i svaki novi poljubac su stuba više koja vodi iz ponora i ništavila i njima se sad, natrag u svoj život, penje Dragica. Ustavši, Dragica istrči u dvorište i skoči pravo u bunar. Odande izroni ogromnu lubenicu, što ju je tamo bio bacio kad se vratio s puta. A Ljubica ju stane rezati velikim nožem, radeći tako brzo i vješto da su je svi gledali s divljenjem i nikog nije smetalo što je nož sav prekriven skorenom krvlju i perjem jutros zaklanog pileta. Jeli su goleme kriške i smijali se pa gađali jedni druge košticama, neumorno ih ispaljujući iz usta, još dugo nakon što su kriške postale lijepe zelene barke, a one su ih također nasmijavale i činile sretnima, ali ne baš tako sretnima kao što smaragdne muhe znaju biti sretne zato što se pijana zujeća sreća pet stotina smaragdnih muha zbog toga što su pronašle tako lijep prijevoz za svoje putovanje u zemlju mrtvih apsolutno ni sa čime ne može mjeriti.
