Ovim tekstom ponajprije želim upozoriti na štetu koju svojom konfuznom i nekonzistentnom politikom Ministarstvo financija radi gospodarstvu, financijskom sustavu i građanima. Sama polemika nema smisla. Naime, na moj tekst “Banke na udaru”, objavljen u petak, u Večernjem listu od ponedjeljka reagiralo je Ministarstvo financija tekstom “Građani na udaru banaka”.
Dvije moje glavne tvrdnje bile su: 1. Da Zakon o potrošačkom kreditiranju kroz sustav prolazi na nedemokratski način. (U priču sam upleo HDZ iz preddemokratskih vremena, čime sam diskusiji dao krivi politički ton. Uostalom, izgleda da su korijeni tih ponašanja dublji.) 2. Da postoji nerazumijevanje funkcioniranja bankovnog sustava, onoga što banke rade. Na žalost, svojim je tekstom Ministarstvo financija dodatno potvrdilo obje moje teze, i da se Zakon donosi na nedemokratski način i da ne razumije što banke rade. Kolokvijalno rečeno – još dublje su se ukopali. To je vrlo porazno, budući da to Ministarstvo regulira i bankovno poslovanje.
Prije svega, javnost iz teksta Ministarstva doznaje krucijalnu informaciju, koju dosad nije znala: da su o izmjeni Zakona “od siječnja 2013. godine održavani sastanci sa svim zainteresiranim stranama” te da je “održano i više sastanaka na kojima je Ministarstvo pokušalo posredovati u izvansudskom rješenju spora... vezanom uz kredite u švicarcima”. U demokratskom društvu za sastanke bi se znalo već u trenutku njihova održavanja s obzirom na enormno značenje cijelog slučaja za gospodarstvo, društvo, pravnu državu i demokratski poredak. Sastanci bi bili najavljivani, a nakon njih bi bilo objavljeno što strane u pregovorima nude. Da su poštovani demokratski običaji, javnost i svi građani saznali bi da su banke u svibnju predlagale sporazum prema kojem bi rata kredita u švicarcima već od 1. lipnja bila snižena 20 posto. Saznali bismo argumente za tu ponudu i traži li netko, tko je ponudu odbio, kruha preko pogače. Svi bi građani, a ne samo od Ministarstva izabrana skupina, mogli procijeniti je li ponuda fer. Umjesto da nam Ministarstvo, kao samoproglašeni tumač, tvrdi da “banke nisu pokazale interes za rješavanje ovog pitanja”. Ponudu banaka mogli bi procijeniti i drugi dužnici u švicarcima, kao i ostali dužnici, u eurima i kunama. Oni su izabrali manji rizik tečaja i zato godinama plaćali veće rate. A sad Ministarstvo donosi Zakon prema kojem će oni i dalje plaćati više. Ovo je prvi element koji relativizira tvrdnju Ministarstva da se “brine za građane”.
Drugi primjer drastičnog nesporazuma s načinom na koji funkcionira demokratski sustav jest tvrdnja da se “Zakonom rješava... pitanje nepoštovanja Zakona o obveznim odnosima”. Zaista ne znam kako objasniti koliko je duboko ovo nerazumijevanje funkcioniranja pravne države. (Što – na žalost – za Ministarstvo financija nije neobično.) Je li poštovan Zakon o obveznim odnosima utvrđuje sud, a ne Ministarstvo financija, pa ni Sabor.
Prijeđimo na drugi dio, nesporazum Ministarstva s načinom funkcioniranja financijskog sustava. Ministarstvo tvrdi da primjenom Zakona o potrošačkom kreditiranju “banke neće pretrpjeti gubitke”, nego da se radi o “umanjenoj budućoj zaradi”, da se “umanjena planirana buduća zarada ne može smatrati gubitkom”. Zabrinut sam tko vodi hrvatske financije. Zamislite, sklopite ugovor s ministrom Linićem, posudite mu određenu svotu novca, a on ne vrati, nego vam objasni da to nije gubitak, nego “umanjena planirana buduća zarada”. “Objašnjenje” je sasvim slično čuvenoj tvrdnji da “novac nije imovina”. U verziji Ministarstva “kredit nije imovina”.
Vjerovnici slabija strana
Idemo na Libor. Ministarstvo tvrdi: “Vrijednost Libora (referentne kamatne stope) koju su banke koristile kao polaznu osnovu za utvrđivanje kamatne stope za kredite u švicarcima...” Nisu! Za tu tvrdnju Ministarstva nema nikakve potvrde ni uporišta. S druge strane postoje protudokazi da banke nisu koristile Libor kao polaznu osnovu za kamatu. Hrvatska je narodna banka tome posvetila dugi paragraf u svojem osvrtu na Zakon, s grafičkim prikazom kretanja Libora i kamatnih stopa iz kojeg je očito da to što govori Ministarstvo jednostavno nije točno. Onaj tko gleda tablicu koju je uz tekst objavilo Ministarstvo također se može u to uvjeriti: u prvom stupcu su kamate, razmjerno stabilne, a u drugom drastični rast Libora koji banke nisu pretočile u rast kamata. Dodatno, inzistiranje u Zakonu samo na Liboru, a ispuštanje CDS-a (rizika zemlje) i regulatornog troška, pravnik HUB-a gdin Igor Tepšić usporedio je s prodajom već uvezenih automobila, u čiju je cijenu prodavaču zabranjeno kalkulirati naplaćenu carinu i porez. To je ta nepopustljivost banaka o kojoj govori Ministarstvo. To nije gubitak, nego umanjena planirana zarada, kaže Ministarstvo. Pri tome sljepilo za rizik zemlje odražava sljepilo za rezultate politike koju Ministarstvo provodi. Koliki su troškovi kamata po toj osnovi ostavit ćemo za drugi put.
Čuvenoj cifri o “dodatnom profitu banaka od 2,9 milijardi kuna” ne bi imalo smisla posvećivati posebnu pažnju da ona ne otkriva puno više od nesnalaženja u financijskoj matematici. Ministarstvo je, piše, od onoga što su banke naplatile oduzelo ono što bi naplatile “da nije bilo povećanja kamata i povećanja tečaja”. Ali, povećanja tečaja je bilo. Tečaj i valutna klauzula su suština i temelj hrvatskog financijskog sustava. Prema njima građani štede, mjere vrijednost (kvadrata stana) itd.
Ovaj citat, kao i prethodni “o gubicima i umanjenoj zaradi”, otkriva, međutim, i bez grafologa, da ista ruka piše priopćenja Udruge Franak i tekst Ministarstva financija. O tome sam nešto bio naslutio u kolumni u Večernjem prije mjesec dana, no sad je stvar očita. Tvrdnju o 2,9 milijardi kuna, a bez ovog, uostalom besmislenog, izračuna, prvo su objavili predstavnici Udruge. Prije tjedan dana u emisiji Hrvatska uživo predstavnik Udruge Franak objavio je izračune članova Udruge koji su, zanimljivo, komplementarni s jučer objavljenim izračunima Ministarstva. Zašto je Ministarstvo informiralo samo Udrugu, a ne i javnost? Hrvatska narodna banka ima drukčije izračune. S kime Ministarstvo surađuje?
Bankovni pregovarači nisu znali da je Ministarstvo, koje sebe naziva “posrednikom”, u posebnom odnosu s drugom stranom. Objašnjava li ovo iznenadno otkriće zašto su pregovori bili tajni. Pri tome su, sve vrijeme, od siječnja, bankari šutjeli, jer su to tražili Ministarstvo i Udruga, dok je druga strana u medijima nemilosrdno granatirala. Organizirano, sad je to prilično očito. Trebalo je u javnosti potisnuti da su banke dale inicijativu za pregovore, a od Ministarstva su očekivali da bude jamac njihova službenog karaktera. Trebalo je potisnuti da su banke nudile i nastavljaju nuditi vrlo konkretne načine olakšanja otplate kredita u švicarcima: produženje roka, otplatu umanjenog iznosa glavnice (do 50%) u idućih pet godina, odgođeno potraživanje uz fiksiranje tečaja CHF na 5,8 HRK za 1 CHF u idućih pet godina, moratorij na šest mjeseci u slučaju gubitka ili smanjenih prihoda, a neki su klijenti iskoristili i mogućnost konverzije valute u euro. Sve ove činjenice Ministarstvo skriva kada tvrdi da banke nisu pokazale veći interes za rješavanje ovog pitanja.
Na kraju svog teksta Ministarstvo ponovno iznosi podatak o “281.571 osobi čiji su računi blokirani”. Umjesto onoga što bi Ministarstvo željelo da se pročita, pitam – zašto ih blokiraju? HEP i komunalna poduzeća blokiraju ih da naplate dug za isporučenu uslugu? Banke također, dale su im novac i pokušavaju naplatiti dug. Zašto ih blokira Ministarstvo? Naravno, Ministarstvo također ima obveze prema zaposlenicima u javnom sektoru i umirovljenicima kao što banke imaju prema štedišama i dobavljačima. Vjerovnici, oni koji su već isporučili uslugu, u svim su civiliziranim zemljama shvaćeni kao slabija strana, za čiju se zaštitu brine država, jer se bez toga financijski sustav gasi.
U trenutku kad je ministar Linić preuzeo dužnost djelomično naplativi i nenaplativi stambeni krediti bili su oko pet posto, a u lipnju su bili oko sedam posto. U međuvremenu su kamate smanjene, a i tečaj švicarca je nešto povoljniji. Zašto se povećao udio teško naplativih stambenih kredita? Vjerojatno i zato što je u ove dvije godine otkad je ministar na dužnosti još više ljudi ostalo bez posla. Postotak kredita poduzećima koji se teško naplaćuju također je narastao u ove dvije godine ministrova programa oporavka – sa 20 posto na oko 27 posto. Smanjio se rejting, porasla premija rizičnosti, kamate po kojima se država zadužuje relativno su porasle, što banke, imajući na umu situaciju na tržištu, nisu pretočile u kamate. Za to se vrijeme ministar svađao ne samo s bankarima nego i s poslodavcima, s pravosuđem, ekonomistima, a prema posljednjem i s “učenim ljudima i znanstvenicima”.
Gore je umjesto bolje
Moglo je biti bolje, ali je gore. Sljedeće bi godine zaista mogao započeti oporavak, ne donese li se još jedan “efikasan” zakon sličan Zakonu o predstečajnoj nagodbi. Pravni stručnjaci dovode u pitanje i njegovu ustavnost, kao što će dovesti u pitanje i ustavnost Zakona o potrošačkom kreditiranju donese li se u ovom obliku. Pretpostavke za oporavak slabe umjesto da jačaju.
Već gotovo godinu dana tvrdim da se slučaj švicarac ne može rješavati izvan konteksta činjenice da poduzeća propadaju, ljudi gube poslove, plaće se smanjuju, a deficit proračuna i vanjski dug ministar Linić ne uspijeva staviti pod kontrolu. Ministar Linić svoju političku poziciju očito gradi na neprincipijelnim koalicijama s izabranim skupinama, a protiv svih drugih gubitnika. I na jeftinoj populističkoj propagandi spin-doktora. Možda je vrijeme da ministra Linića, kao i Igora Štimca, ocjenjujemo prema rezultatima, a ne prema njegovim uvijek uzrujanim televizijskim i medijskim komentarima.
>>Otplata je lakša svim dužnicima
Ovaj opet pametuje i brani banke koje na svaki način pokušavaju uništiti i građane Hrvatske i Hrvatske tvrtke. Ivanković kaže da su banke nudile pomoć ljudima npr: moratorij na šest mjeseci u slučaju gubitka ili smanjenih prihoda, Kada u bancii uzmete moratorij onda vam banka na vašu glavnicu još nadoda svu kamatu koju ste morali platiti u tih 6 mjeseci. Pošto su korisnici kredita u CHF mahom na početku otplate kredita onda u rati kredita pravladava kamata sa preko 90% vrijednosti te rate. Znači banka još dublje baca dužnika u dužničko ropstvo. Onda produženje roka otplate. Kada se produži rok otplate kredita tek onda nikada nećete vratiti taj kredit tj. vratititi ćete ga ako budete radili do 100-te godine života. I okvirno ćete npr. za dignutih 500 000 kuna vratiti preko 2 000 000 kuna. Ej ljudi 2 000 000 kuna za digutih 500 000 kuna. Ako to nije lihvarenje onda šta je.