Ma kakav godišnji, radim i nemam vremena nekamo ići, a ni ne zanima me baš – bio je naš prvi razgovor s mladim poljoprivrednikom Ivanom Spajićem iz Vrbanje kad smo se dogovarali kad ćemo doći posjetiti njegovu farmu junadi, prasadi, rasplodnih krmača, ovaca i koza koju ima u svome selu u graničnome području sa Srbijom. Na dan našeg posjeta u drugom dijelu srpnja Ivan je zbog velikih vrućina bio ustao u tri i do osam radio u polju. Često je na njivi noću, od 22 pa sve do jutra. Ovom mladom Slavoncu su dvadeset i tri godine, osmijeh mu ne silazi s lica i kaže da je sretan jer radi ono što voli. I svoj je gazda, zaposlen u svome dvorištu.
Prije tri mjeseca u obližnjem je gradu Otoku otvorio svoju prvu mesnicu kroz koju plasira sve ono što na gospodarstvu proizvede. Kaže da je za papirologiju potrošio više nego za uređenje lokala kojeg ima u najmu. Svinjetina je kod njega od 26 do 32 kune, junetina od 56 do 62. Svjestan da je ljudima "džep veliki problem", u dogledno vrijeme nema namjeru dizati cijene, baš kao ni davati meso na veresiju. Uskoro će Ivan imati i farmu pilića te klaonicu za njih. Pileće meso i kobasice također će prodavati u svojoj mesnici koju će morati proširiti. Planira otvoriti i trgovinu u Vrbanji, na farmi nedaleko od kuće gdje namjerava napraviti i pogon za preradu mesa.
Flašica na sve strane
– Najviše mi je krivo kad netko dođe k meni u mesnicu i počne govoriti da se u ovoj državi ništa ne isplati. Najradije bih ga onda izbacio van jer to nije točno. Treba raditi. Moraš biti uporan – kaže Ivan.
Vlasnik obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva on je od prije pet godina, otkako je završio srednju školu za mesara. Mesar je i njegov otac Željko. Stariji brat Josip završio je prehrambenu školu, poznaje tehnologije prerade mesa, majstor je za pravljenje kobasica. Zanat je brusio u Njemačkoj, gdje je radio pet i pol godina na izradi salama, pašteta...
– Zvao sam ga da se vrati il' ću tražit' radnika. I evo ga, došao je – zadovoljno će Ivan.
Govori nam zatim da se Josip po povratku iz Njemačke javio u zavod za zapošljavanje ne bi li ostvario pravo na Vladinu mjeru "Biram Hrvatsku" kojom se s do 200 tisuća kuna stimulira povratak.
– U zavodu u Županji su mu kazali da se o tom sam' priča i da ništ' od toga. Svejedno, brat se vratio i sad radimo skupa. Mene Njemačka ni odlazak nekamo drugamo nikada nisu zanimali, na more ne idem, ne patim od toga. Doduše, išao sam jednom u Dubrovnik, 2017. godine, al' i tamo sam išao radit', nisam se ni jednom okupao u moru – smije se Ivan.
Njegovi roditelji Bernarda i Željko svojedobno su, poput kasnije Josipa, bili pokušali pronaći sreću u Njemačkoj. Skupa su ondje bili četiri godine, Bernarda bi možda i mogla ostati, Željko nije mogao nikako.
– U Njemačkoj ti od odjeće trebaju radno odijelo i pidžama. A ja nisam naučio nosit' pidžamu pa sam po danu nosio jedno, a navečer drugo radno odijelo – govori Željko Spajić, "krivac" što je Ivan toliko zavolio poljoprivredu i život na selu.
Naime, i Željko je ponikao iz obitelji poljoprivrednika, odnosno njome su se bavili njegovi baka i djed s kojima je odrastao dok su roditelji bili gastarbajteri.
– Imali su krave dojare, a ja sam ko mali nosio mlijeko. Osamdesetih, dok sam išao u školu, živio sam u kući i 'ranio krave, imao svinje i ovce. Mama je došla kuć' '92. i dok sam ja bio na ratištu, odlučila mi je pomoć. Al' tako da je prodala krave. Vratio sam se u prazno dvorište. Odonda nisam drž'o krave, svinje i ovce jesam. Nekad je u selu bilo puno stoke, sad smo stočari jedino mi – kaže Željko.
Po povratku iz Njemačke nastavili su on i Bernarda s poljoprivredom, jedno su vrijeme uzgajali i jagode, pokušavali svašta. Djecu su sa sobom vodili u njivu i tu je Ivan još kao mali zavolio rad na zemlji.
– Nisam ja nikako volio ić' u školu, već sam radije bio na njivi pa sam zato i bježao iz škole. Jednom su mamu zvali kuć' da kažu da njezin sin nije na nastavi, a rekao sam da idem. Kazala im je da pričekaju, da vidi je l' traktor u dvorištu. Kad je vidjela da ga nema, znala je gdje će me tražit' – prepričava zgode Ivan.
Osim brata Josipa, on ima i od sebe stariju sestru Mariju Magdalenu koja se udala i živi u Bapskoj. Najmlađa od Spajićevih, Ivana, već ima svoju malu farmu s ponijem Sokolom, tri praščića, četiri guske, nekoliko kokoši i dva psa. Ide u osnovnu, možda će biti veterinarka, vatrogaskinja je, igra nogomet, voli crtati, ali i pomagati bratu i roditeljima pa hrani svinje, na dudu odgaja jariće i janjčiće. Pitome životinje koje odgoje na dudu često su bile na meti lopova jer nisu zazirale od ljudi pa sad Spajićevi imaju pravog psa čuvara.
– Jednom je brat kupio i kući dovezao punu prikolicu s 50 janjaca. Što je to po dvorištu bilo, flašica na sve strane, k'o da imaš čopor djece – kaže Ivan.
Zemlja i mehanizacija
Hranu za životinje Spajićevi dijelom sami proizvode, na 17 hektara zemlje, no dosta hrane moraju i kupiti jer bi im zemlje trebalo još, a do nje ne mogu. Posljednji natječaj za zakup državne zemlje bio je u njihovoj općini otvoren tek četiri dana. Umjesto industrijskih gnojiva, za njive koriste stajnjak, a samo od ovaca imaju ga 60-70 tona. Ivan kaže da je zbog ovakve gnojidbe zadovoljan i urodom i cijenom. Sve to što uz pomoć obitelji radi ponukalo ga je da prije tri mjeseca u Otoku otvori mesnicu, kako bi ondje mogao prodavati sve što proizvede. Htjeli su Spajići još nekada prije otvoriti svoju klaonicu, skupljali su i plaćali elaborate i papire, no bilo je to u doba kad je svojevrsni gospodar Slavonije bio Ivica Todorić pa do svoje klaonice naposljetku ipak nisu uspjeli doći, potrošivši za pokušaj njezina otvaranja svu ušteđevinu koju su imali. Kako su ostali bez novca, Željko Spajić je drugi put otišao u Njemačku, da nešto zaradi. Tada je išao sam i vratio se kući nakon tri godine, uvjeren da više nikada neće morati otići iz Vrbanje. Budu li se planovi njegova sina Ivana ostvarili, tako će sigurno i biti.
– Sve što imamo, napravili smo od svog novca, bez ikakvih kredita. Sad sam se prijavio na dvije mjere iz europskih fondova, kroz jednu bih htio napraviti veliku farmu i u sustavu krava-tele uzgajati goveda, kroz drugu kupiti mehanizaciju, za obavljanje uslužnih djelatnosti. Čekam rezultate – kaže Ivan Spajić. Ne prođe li na mjerama, zasukat će Spajićevi još jače rukave i, kao i do sada, sami potegnuti.
Bravo! Ovaj decko je meni na razini Mate Rimca. Novcano ne toliko uspjesan ali marljiv i plemenit kao cijela obiotelj mu. Kapa do poda. Jos jednom bravo! I dalje tako. Dobrih ljudi je uvjek premalo a naravno da zli ljudi ovo nikjada nece razumjeti. Tko je lijen, bez karaktera i bezidejan taj ce uvjek govoriti nesto ruzno o ovakvim dobrim ljudima.