Mili je najstariji pelješki položaj, u blizini Stona, površinom ujedno i najmanji na Pelješcu: ima svega pedesetak hektara. Pomalo je u sjeni poznatijih Dingača i Postupa, na kojima je plavac mali dobio svoju oznaku moćnosti, trajnosti i posebnosti. Mili čuva vinograde obitelji Rozić, iznad uvale Prapratno (trajektna luka) na brdu u obliku piramide s pogledom na Mljet, stonsku solanu i stari grad Ston sa svojim zidinama. Položaj je konstantno pod utjecajem vjetra iz pravca mora što mu ljeti donosi svježinu potrebnu za zrenje, a zimi toplinu, potičući tako vrlo rani početak vegetacije. Stalni vjetar sprečava zadržavanje vlage, a samim time i razvijanje bolesti. Pjeskovito tlo izvanredno podnosi sušu i u kombinaciji sa svježim morskim zrakom plavac mali na Milima postiže jedinstvenu kvalitetu.
Taj položaj (jedan od rijetkih u Hrvatskoj) nije u 19. stoljeću poharala filoksera zbog pjeskovitoga tla koje ne dopušta širenje trsne uši. Tako se u vinogradima obitelji Rozić mogu pronaći vjerojatno najstariji trsovi u Hrvatskoj, stari 200 godina i više. Obitelj Rozić danas proizvodi 70 – 80% svog grožđa s položaja Mili (između 15 i 20 tona) i svi su trsovi bez podloge kao i u stara vremena za vrijeme Dubrovačke Republike i prije. Vinariju danas vodi Andrija Rozić, sin Mihe Rozića, autentičnog samozatajnog vinara, koji je vina s ovoga položaja prvi predstavio u Hrvatskoj i šire. Jer priča Milija je priča Mihe Rozića – on je obiteljsku tradiciju pretočio u vrhunska i cijenjena vina pod markom Mili. Vina Mili su teroarska u pravom smislu riječi: dolaze s položaja jedinstvenih mikroklimatskih obilježja, južne ekspozicije, na poprilično nepristupačnom terenu, na kojemu se cijeli vinogradarski posao odrađuje ručno, s posebnom pozornošću i poštovanjem čovjeka prema lozi. O položajima oko Stona govori Andrija Rozić:
"Od svih poznatih položaja oko Stona, samo su se na Miliju održali vinogradi. Naime, našli smo u Dubrovačkom arhivu podatke o drugim položajima s točnim opisima za što je pojedini položaj bio dobar. I danas postoje stari nazivi položaja, primjerice položaj Pod Maćom nalazi se u polju, jako je osjetljiv na peronosporu; drugi se zove Pod Kosor, jer je na kosini odnosno strmini, a Mili je spomenut kao izniman položaj, posebno dobar za uzgoj grožđa i maslina. Ratac je pozicija u blizini Slanoga, na ravnom dijelu jadranske magistrale preko puta otoka Šipana koji bi trebao biti dobar za uzgoj maslina i loze. Spominje se i položaj Pržinova, u blizini velike pješčane plaže, na početku Pelješca s morske strane kod mjesta Kobaš, gdje ima nešto vinograda, ali nažalost danas nema ozbiljnog vinogradarstva, iako je položaj jako zanimljiv. Ima tih položaja "sa strane" koji vrijede, no nažalost nisu svi iskorišteni kao nekad."
Pogled s Milija ostavlja bez daha, s jedne strane gleda na uvalu Prapratno prema moru i na susjedni položaj Ponikve na kopnenoj strani. Riječ je o još jednom vinogradarski zaštićenom nazivu na Pelješcu, a tamošnji terasasti vinogradi također daju vrhunska vina. Na vrhu Milija stalno puše vjetar, iako je pri dnu potpuno mirno. Danas Rozići ondje imaju oko 2 ha vinograda, iako je nekada bilo više. Što se dogodilo? Nažalost, položaj Mili nepovratno je i nepravedno smanjen. Gradnjom Pelješkoga mosta, Hrvatska je spojena, ali gradnjom pristupne ceste, vinarstvo i maslinarstvo Pelješca, Dubrovačko-neretvanske županije i cijele Dalmacije – izgubilo je. Nerazmišljanjem i površnošću ili nekim drugim (političkim ili korumpiranim) razlogom, nije se sačuvala priroda, "asfaltizacija" je uzela maha, uništivši stare nasade maslina i vinove loze. Te 2020. vinar Miho Rozić svojim je tijelom pokušao zaustaviti bagere, iako je i godinama prije upozoravao javnost i pokušavao suludu ideju zaustaviti pismenim putem i uz pomoć odvjetnika, ali nažalost – nije uspio. Mnogi Pelješani i prijatelji vina još pamte sliku bagera i šačice ljudi, prosvjednika protiv barbarskoga čina uništenja vinograda, maslinika, tradicije i slavne prošlosti iz doba Dubrovačke Republike.
Nažalost, mnogi nisu bili uz vinariju i položaj tada kada je trebalo. Danas s vrha Milija puca pogled na cestu i na zjapeće prazno parkiralište, na kojemu, kažu mještani, gotovo nikada nema nijednoga auta. Već se laičkim pogledom s vrha Milija jasno vidi da je cesta mogla ići i južnije. Da je neko dijete Lego kockicama slagalo krajolik – brežuljak, cesta, more – vjerojatno bi sačuvalo zelenilo i prirodu, a cestu pomaknulo ispod vinograda. Eh, pameti! Obitelj Rozić se ne da. Nastavljaju proizvodnju, u manjim količinama nego prije, ali kvaliteta ostaje. Obiteljska tradicija daje znanje (i imanje), ali postoji i obaveza prema novim generacijama. Jer, Rozići su se na ove prostore doselili davne 1600. godine došavši najvjerojatnije iz sjeverne Hercegovine (doline Rame) i bavili se poljoprivredom (masline i vinova loza), stočarstvom i ribarstvom. Neki su članovi obitelji plovili na dubrovačkim brodovima. Obitelj je imala svoje uspone i padove, imala je svoje posjede sa kmetovima, a i sama je bila u kmetstvu na određenim područjima. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća veći dio obitelji odselio se u Sjevernu Ameriku. Na imanju je ostao Andrijin pokojni pradjed Miho, djed Niko i otac Miho. Andrija je 2016. godine preuzeo gospodarstvo, a dvogodišnji nasljednik Bepo već trčkara vinogradima i maslinicima. Kad obitelj čuva tradiciju i voli svoje, straha od budućnosti nema (osim ako nekompetentna država ne stavi svoje pohlepne prste na neki dio tradicije, onda neminovno propadamo u svim sferama društva i ekonomije). Vratimo se najljepšoj strani priče o Miliju – vinima obitelji Rozić. Glavna je sorta plavac mali, i to u nekoliko etiketa u klasičnim buteljama od 0,75 l – Plavac Mali, Mili, Mili Natanael i Elihu, poluslatko vino u boci od 0,5 l.
Otvori KEKS Pay
