S dolaskom jesenske ravnodnevice, odnosno ekvinocija, priroda usporava svoj ritam, temperature se spuštaju, a dani postaju osjetno kraći. To je astronomski trenutak koji označava službeni početak jeseni na sjevernoj polutci, trenutak kada Sunce prelazi nebeski ekvator – zamišljenu liniju koja projicira Zemljin ekvator u svemir – krećući se prema jugu. Taj se događaj odvija u istom trenutku za cijeli svijet, no zbog vremenskih zona datum i sat se razlikuju. Međutim, ključno pitanje koje zbunjuje mnoge jest zašto ponekad, kao i ove godine, prvi dan jeseni slavimo 22., a ponekad 23. rujna. Odgovor se ne krije u meteorologiji, već u složenom nebeskom plesu između Zemlje i Sunca te nesavršenosti našeg kalendara koji ga pokušava pratiti.
Glavni razlog ove kalendarske nedosljednosti leži u jednostavnoj, ali presudnoj astronomskoj činjenici: Zemlji nije potrebno točno 365 dana da završi svoj put oko Sunca. Tropska godina, odnosno vrijeme koje je Suncu potrebno da se vrati na istu točku na nebu u odnosu na godišnja doba, traje otprilike 365,242 dana, odnosno gotovo šest sati duže od naše standardne kalendarske godine. Upravo taj višak od otprilike šest sati svake se godine nakuplja, zbog čega se trenutak ekvinocija pomiče za četvrtinu dana kasnije. Da nema mehanizma za ispravljanje, početak godišnjih doba bi se s vremenom potpuno poremetio, pa bismo ljeto slavili u prosincu, a zimu u lipnju.
Kako bi se spriječio taj kaos, uveden je koncept prijestupne godine. Svake četiri godine dodajemo jedan dan, 29. veljače, koji služi kao korekcija i "vraća" kalendar u sklad s astronomskom stvarnošću. Taj dodatni dan gura datum ekvinocija natrag, čime se održava sezonska ravnoteža. Ipak, ni taj sustav nije savršen, zbog čega se datum i dalje može pomicati za dan ili dva. Jesenski ekvinocij tako se može dogoditi bilo kada između 21. i 24. rujna, iako su rubni datumi iznimno rijetki. Primjerice, posljednji put kada je jesen započela 24. rujna bilo je 1931. godine, a sljedeći takav slučaj dogodit će se tek 2303. S druge strane, jesen koja počinje 21. rujna dogodit će se dva puta u ovom stoljeću, 2092. i 2096. godine.
Iako sam naziv "ekvinocij" potječe od latinskih riječi aequus (jednak) i nox (noć), sugerirajući da su dan i noć na taj dan savršeno jednake duljine, to u praksi nije sasvim točno. Na dan ravnodnevice, dan je zapravo nekoliko minuta duži od noći. Postoje dva glavna razloga za to. Prvo, izlazak Sunca definira se kao trenutak kada se gornji rub Sunčevog diska pojavi na horizontu, a ne njegov centar, što malo produljuje trajanje dana. Drugi, još fascinantniji razlog je atmosferska refrakcija. Zemljina atmosfera lomi Sunčeve zrake, zbog čega nam se čini da je Sunce iznad horizonta čak i kad je fizički još uvijek ispod njega. Zbog tog optičkog efekta dobivamo nekoliko dodatnih minuta dnevnog svjetla. Dan kada su dan i noć zaista jednako dugi naziva se "ekviluks" i obično se događa nekoliko dana nakon jesenskog ekvinocija.
Važno je razlikovati astronomsku i meteorološku definiciju godišnjih doba. Dok astronomski početak jeseni varira ovisno o položaju Zemlje u orbiti, meteorolozi koriste mnogo jednostavniji i dosljedniji sustav. Za njih, jesen uvijek počinje 1. rujna i završava 30. studenog. Meteorološke sezone temelje se na godišnjem ciklusu temperatura i usklađene su s gregorijanskim kalendarom, što olakšava kli matološku analizu i usporedbu podataka iz godine u godinu. Dakle, dok 22. rujna slavimo astronomski početak jeseni, već smo duboko zakoračili u onu meteorološku. Ova promjena donosi nam i druge znakove jeseni: lišće koje mijenja boju ne zbog trenutnog vremena, već zbog smanjenja dnevnog svjetla i usporavanja fotosinteze, seobu ptica koje prate luk Sunca na njegovom putu prema jugu i, naravno, onaj ugodan osjećaj koji nas tjera da iz ormara izvučemo toplije veste i pripremimo se za mirnije i hladnije dane pred nama.
Otvori KEKS Pay
