Sjećam se na Brijunima da mi je mama pokazivala kraljicu i govorila: ‘Vidi, to je prava kraljica’. Ja sam joj odgovarala da nije jer nema krunu – crtica je to iz djetinjstva Martine Knapić Horvat koja ponajbolje opisuje odrastanje u cvjećarskoj obitelji Herzmansky u kojoj se žene već stotinu godina bave ovim zanimanjem.
Ella Kaiser Herzmansky je nakon pogiblje supruga u Prvom svjetskom ratu stigla u Zagreb sa svojom djecom i 1925. godine na uglu Masarykove i prolaza Balkan otvorila cvjećarnicu koju je u tadašnjem strukovnom listu Uzornom vrtlaru, reklamirala sposobnošću da može “preuzeti sve u struku zasjecajuće radnje po najnovijem ukusu“. Njezina obitelj, prisjeća se M. Knapić Horvat, pravila je aranžmane za razne delegacije, glumce, političare koji su posjećivali nekadašnju Jugoslaviju. – Jako su važni ljudi iz političkog i društvenog života Jugoslavije dolazile u naš mali obrt. Ja toga kao dijete nisam bila svjesna, za mene je sve bila igra. Tek sam kasnije u životu listajući novine shvatila tko su sve bili ti ljudi – govori. Obitelj Herzmansky izradila je posmrtne vijence za Stjepana Radića, Alojzija Stepinca, Aleksandra I. Karađorđevića i Josipa Broza Tita, ali cvjetne aranžmane za Banske dvore, Hrvatsko narodno kazalište...
Ipak, najzapaženiji događaj u bogatoj povijesti cvjećarstva ove obitelji zasigurno je posjet kraljice Elizabete Druge Jugoslaviji sada već davne 1972. godine. Tom prilikom je Maja Štrban, majka Martine Knapić Horvat, napravila do tad neviđeni iskorak u cvjećarskoj industriji. Umjesto tipičnog buketa za kraljici je poklonila - cvjetnu kuglu. Izradila ju je od dvije povezane kugle od žutih margareta i orhideja povezanih vrpcom koja se natakne na ruku. Kraljici Elizabeti II. toliko se svidjelo cvijeće Maje Štrban da ga nije predala pratnji, kako je nalagao protokol, nego ga je nastavila nositi oko ruke i nakon svečanog dočeka. – Mama me tada povela sam sobom na Brijune, sjećam se da je bila jako sretna, a ja nisam bila svjesna povijesne veličine tog trenutka – ponosno se prisjeća M. Knapić Horvat dodavši kako su njihovi cvjećarski proizvodi upisani na listu preventivno zaštićenih nematerijalnih dobara Republike Hrvatske.
Obiteljsku tradiciju M. Knapić Horvat danas nastavlja kroz svoj projekt cvjetnih kugli, tzv. Bouqueenet, koji su svojevrsni "hommage" cvjetnim kuglama njezine majke. Bazu čine prirodni materijali popu mahovine, pamuka, dehidriranog cvijeća i drugih prigodnih ukrasa, pojašnjava Martina.
– Odrasla sam uz cvijeće, u našoj cvjećarnici u domu... Bilo je svukuda. Moje prve uspomene iz djetinjstva vežu se baš uz cvijeće. Meni je to dio svakodnevice. No, tijekom godina intenzivnog rada sam se iscrpila – govori Martina koja je svojevremeno surađivala s brojnim uglednim fotografima i časopisima poput Cosmopolitana, Ellea, Sense i brojnih drugih. U neizvjesnim vremenima pandemije koronavirusa odlučila je "stati na loptu" te se posvetila karijeri vizažistice. A morala je i zatvoriti sami salon, odluka je to koju nije bilo lako donijeti, ističe. –Kada sam se intenzivno bavila cvjećarstvom proputovala sam Hrvatsku i Europu. Radila sam na najnevjerojatnijim terenima i imala priliku surađivati s velikim umjetnicima iz različitih oblasti. Danas radim kao vizažistica i ta umjetnička crta koja je očito nasljedna u mojoj obitelji isto dolazi do izražaja – govori Martina koja je svoje bogato znanje stekla na edukacijama u Londonu i Milanu.
Prije 15 godina u Muzeju grada Zagreba priređena je izložba pod naslovom “Moć cvijeća: 85 godina zagrebačkog salona cvijeća Herzmansky”. Na izložbi su prezentirane nagrade, medalje, diplome, fotografije i dokumenti koji svjedoče o značaju salona Herzmansky za zagrebačku obrtničku sredinu. – Iznimno sam ponosna na to i na sve uspjehe moje obitelji kroz povijesti– kazuje Martina koja je i nakon same izložbe nastavila suradnju s tim zagrebačkim muzejem. Naime, u Opatičkoj ulici nerijetko održava razne prigodne radionice, primjerice. izrade adventskog vijenca ili uskršnjih aranžmana, u kojima početnicima u svijetu cvjećarstva otkriva obiteljske tajne. –Dijeleći znanje imam osjećaj da održavam na životu obiteljsku tradiciju. Te radionice su mi pomogle da uvidim koliko je odrastanje u cvjećarskoj obitelji utjecalo na mene. Čudno mi je objašnjavati neke stvari koje sam ja kući naučila kada i čitati i pisati. No, uvijek je jako veselo jer cvjećarstvo je umjetnost u kojoj nema krivog načina – zaključuje.
