Usred šetnje stali su ispred izloga jedne posudionice u kojem je bila izložena narodna nošnja, a onda mu je iz usta izletjelo:
– Ja, ak se ikad budem ženil, onda bum se ženil u narodnoj nošnji i po starom vrapčanskom običaju – kazao je.
A ona mu je, ugodno iznenađena, odgovorila da upravo to i ona želi jednog dana. Formalne zaruke uslijedile su, naravno, nešto kasnije, ali to je bio trenutak u kojem su Zorica i Tomo Barbarić odlučili da zajedno žele ostati zauvijek.
Bila je to senzacija
Njihove želje su se ispunile, a trodnevna svadba održana u listopadu 1971. godine bila je prva takva u naselju nakon sto godina.
“Duga svadbena povorka u narodnim nošnjama zaustavila se pred Mjesnom zajednicom na trgu u Vrapču, zastavonoše su se razmahali s ‘ingleškim ropcima za glavu’, tamburaši su zasvirali i svatovi su zaplesali na opće veselje stanovnika i slučajnih prolaznika”, piše u članku iz Večernjeg lista od 11. listopada 1971, objavljenog dva dana nakon svadbe.
I doista, vjenčanje na stari vrapčanski način bila je tada prava senzacija u naselju, kao što je to bila i protekle subote, kad su se Barbarići u pratnji obitelji zaputili obnovom bračnih zavjeta proslaviti pola stoljeća zajedničkog života. Stanovnici i prolaznici, kao i Večernjakova novinarka, tad su se figurativno vratili u vrijeme i promatrali veselu povorku svatova kako u narodnoj nošnji hoda Vrapčanskom cestom prema crkvi svete Barbare. Dok je barjaktar, njihov mladi unuk, mahao istom zastavom koju su koristili i stari svatovi, ostali su povicima najavljivali tko ide, a automobili koji su prolazili trubili su im u pozdrav. I tako do crkve, odakle su se, nakon mise, zaputili na slavlje u restoran. Drukčije od starih običaja, jer su tada proslave, kažu nam Barbarići, trajale tri dana. Cijela ceremonija duga je i vrlo raskošna, a počinje ujutro u kući mladoženje. Tada je, objašnjavaju, mladenka još uvijek u domu svoje obitelji.
– Prvo kod mladića dolaze glazbenici, dever odnosno kum, dok je posešinca ili kuma kod mladenke. Svi su u narodnoj nošnji. Onaj tko je najpričljiviji i najveći zafrkant u društvu odabran je kao domaći jer kasnije mora zabavljati ljude smiješnim pričama koje su dio ceremonije. On bi blagoslovio brak, a potom se ide po mladu – prepričava gospodin Barbarić. U njezinu domu roditelji daju blagoslov braka i u velikoj povorci odlazi se u crkvu, a nakon vjenčanja, svatovi se vraćaju u dom novog supruga. No, fešta nije smjela početi dok mlada, poput danas buketa, ne bi iza sebe bacila vinsku čašu. Ako ostane čitava, to znači da će brak biti uspješan.
– A meni je to pošlo za rukom – veselo će Zorica. Tada slijedi cjelonoćna zabava na kojoj se kao prvi obrok obvezno poslužuje juha, a potom purica, mlinci i odojak, a sve se, naravno, zalijeva domaćim vinom ili moštom. Vrhunac večeri bilo je darivanje mladenaca, koje bi znalo potrajati i po nekoliko sati, a i ono je imalo strogu proceduru.
– Mladenci su gostima u zamjenu za dar davali jabuku i ružmarin. Postoji procedura što treba reći, a razlika u odnosu na danas je u tome što su prvi dar u novcu ostavljali roditelji, i to ne u koverti, već da svi vide. Zatim su dar ostavljale krsna i krizmana kuma, s time da je bila velika sramota ako ova druga ostavi veći dar. Zato su se obično dogovarale ranije – prepričava Zorica. U tijeku večeri u goste su dolazile i mačkare, a zapravo se radilo o susjedima koji su pod maskama za okupljene pripremali mali zabavni program, a cijela zabava trajala je do jutarnjih sati.
– Kad je počelo svitati, odlazilo se na prvu cestu, i tad je bio složen veliki stog od kukuruza. Njega bi zapalili, a oko njega plesalo bi se kolo. Mladenac bi išao po mladenku, povukao je u kolo i poljubio – pojašnjava. Tada su se, dodaje, spajale nove ljubavi jer je svatko u kolo mogao dovesti – i poljubiti – onoga tko mu se sviđao.
– Nakon toga slijedilo bi još malo veselja, a onda se davao miraz u ukrašenim konjskim kolima. Proslava je tada za taj dan bila gotova. Navečer ponovno, ali kod nje – smije se Tomo.
Ovakvo slavlje dugo se u Vrapču nije vidjelo, što je bio i jedan od razloga što ga je tada popratio novinar Večernjeg lista.
– Sjećam se, kad je tog ponedjeljka došao Večernji, svi su ga hrlili kupiti. Ubrzo ga se više nigdje nije moglo naći – prisjeća se Zorica Barbarić, koja je svoj primjerak, naravno, čuvala sve te godine. A Barbarići su od tog vikenda prije 50 godina zajedno proveli sretan i ispunjen život.
Brak im je, kažu, podario tri sina, jednako toliko snaha kao i sedmero unučadi, a zajedno su prebrodili sve sretne, kao i teške životne trenutke. Ljubav prema običajima i povijesti vrapčanskog kraja nastavili su njegovati pa su kroz njihove ruke prošli nebrojeni komadi narodne nošnje koje su restaurirali.
Sve bi godine proživjeli opet
Tu su ljubav prenijeli i na svoju djecu i unučad, koja je tu istu nošnju nosila tijekom subotnje proslave zlatnog pira. A na isti način kako su odgajali djecu, tako su i njegovali svoju vezu, koja je iz godine u godinu postajala sve čvršća. A velika ljubav se, kažu oboje, mjerila u malim stvarima, poput činjenice da su sve radili zajedno i što se nikad nisu ozbiljno posvadili. Uvijek su poštovali odluke onoga drugog i nikad nisu branili jedno drugome da žive po svojim željama. A odgovori koje nam daju kao tajnu dobrog braka stvari su koje smo, istina, čuli već mnogo puta: ljubav, tolerancija, uzajamno poštovanje... No, tu je i još jedna stvar.
– Ne želim samo da on meni ugodi, već se svaki dan natječemo da ugodimo jedno drugome još više. Treba zaista željeti usrećiti partnera, to je ono što bih savjetovala svakom mladom bračnom paru – preporučuje Zorica.
Što je, pitamo ih za kraj, učinilo njihov brak posebnim?
– Sve – kratko, uz osmijeh prema supruzi, odgovara Tomo Barbarić.
– Kad bi me netko pitao što bih promijenila, ja bih odgovorila: savršeno ništa. Sve bih isto proživjela kao i proteklih 50 godina – kaže Zorica Barbarić.
Nije slucajno ta bolnica bas u Vrapcu...