Snažno obilježje srednjovjekovnog zagrebačkog područja, osobito potkraj 14. stoljeća, dala je borba između dvaju susjednih naselja, Gradeca i Kaptola. Sukobi su najčešće proizlazili iz gospodarskih razloga, odnosno ubiranja mitnice, tridesetnice i placovine, sporova oko zemljišta ili povreda granica na potoku Cirkveniku, gdje su mlinovi bili čest povod prijepora. Jedan od ključnih razloga dugotrajne netrpeljivosti bio je sajmeni porez koji je Kaptol naplaćivao na cijelom prostoru. Ništa nije značilo ni kada je 1242. godine Gradec proglašen slobodnim kraljevskim gradom, porez su morali plaćati čak i njegovi stanovnici kada su prodavali robu na vlastitom trgu. To su doživljavali kao veliku nepravdu, a stalno natjecanje dvaju trgovačkih središta na tako malom prostoru dodatno je raspirivalo neprijateljstvo.
Netrpeljivost nije jenjavala ni u 16. stoljeću, u doba najveće opasnosti od turske vojske. Sukobi su, doduše, bili rjeđi, ali i dalje su postojali, ponajviše zbog nejasnih posjedovnih granica. Tako su, primjerice, izbili na području Jaruna, Rudeša i Kroga. Predvođeni gradskim sucem Mihajlom i njegovom oružanom četom, 1514. su stanovnici Gradeca provalili na kaptolske oranice, pričinivši veliku štetu. Kaptol je podigao tužbu pa su 1515. ban i njegovi suci posredovali u mirenju. Unatoč tome, česti su bili pojedinačni napadi na kaptolske kurije, a tenzije su dodatno rasle zbog Popova tornja sjeverno od Gradeca koji su obje strane svojatale. Kralj Ferdinand 1533. pismeno je naložio Gradecu da kulu vrati Kaptolu, no budući da to nije učinjeno, 1561. zapovjedio je banu Nikoli Zrinskom da provede odluku.
Krajem 16. stoljeća ponovno su se sukobili oko Medveščaka. Kaptol je svojatao obje obale potoka, a Gradec je polagao pravo na desnu obalu i polovinu vode. Ta borba za granice i mlinove bila je povod za mnoge okršaje, a najkrvaviji se odigrao 7. prosinca 1667. zbog vlasničkog spora nad mostom na Medveščaku. Tada je došlo do obračuna čiji se razmjeri najbolje ogledaju u činjenici da je kasnije nazvan Krvavim mostom, što se uvriježilo sve do danas. Pomirenje dviju općina uslijedilo je tek više od stotinu godina poslije, 1787., kada su se zaraćene strane dogovorile o zajedničkom održavanju i gradnji novog zidanog mosta.
Nakon stoljeća sukoba, ali i raznih sporazuma, konačno službeno ujedinjenje uslijedilo je carskim patentom 7. rujna 1850. godine, nakon savjetovanja s ustrojnom komisijom u kojoj su bili gradečki sudac Janko Kamauf, općinski vijećnik Tomislav Cuculić i tajnik odbora za sigurnost Augustin Dutković. U dokumentu čija je replika izložena u stalnom postavu Muzeja grada Zagreba u Opatičkoj stoji i povijesna odluka. "Obćina Zagreb sastoji se iz dosadašnjega slobodnoga i kraljevskoga grada Zagreba, i iz četiri obližnje obćine: Kaptola, Nove Vesi, Laške ulice i Horvatah", riječi su kojima je car Franjo Josip formalno potvrdio sjedinjenje, postavivši temelje modernog Zagreba. Patentom je objavljen i Privremeni općinski red za kraljevski grad Zagreb, čime je reguliran daljnji proces osuvremenjivanja njegove uprave. Sastojala se od općinskoga vijeća na čelu s gradskim načelnikom, a magistrat je bio izvršni organ općine. Vijeće je putem javnog natječaja imenovalo činovnike, sastavljalo proračun, ubiralo poreze, nadziralo magistrat, proglašavalo zakone, izdavalo domovnice i vodilo vojne poslove. Građani su, na temelju cenzusa, birali vijećnike i sudjelovali u radu gradske uprave, a vrhovni nadzor imali su Sabor i Banska vlada.
Prvi je gradonačelnik bio Janko Kamauf, koji je u gradu s tek 17 tisuća stanovnika, uskim i neuređenim ulicama, poplavljenim Medveščakom i svjetlom uljanica pokušavao pokrenuti modernizaciju. Planirala se gradnja škola, uvođenje petrolejske rasvjete, natkrivanje potoka i probijanje novih ulica, ali većina tih projekata ostvarena je tek pod njegovim nasljednikom Vjekoslavom Friganom. No Kamaufovo je vrijeme na čelu grada obilježilo prijelaz iz stoljeća krvavih sukoba u razdoblje postupne urbanizacije, modernizacije i oblikovanja Zagreba u središte hrvatskog društvenog i političkog života. Novi gradski sustav pratio je i crkveni preustroj. Zagrebačku je biskupiju 1852. godine papa Pio IX. uz suglasnost Bečkog dvora uzdigao na rang nadbiskupije, a njezina prvog nadbiskupa Jurja Haulika 1853. proglasio kardinalom. Time je Zagreb, osim političkog i gospodarskog, dobio i snažan crkveni značaj, postavši sjedište nadbiskupije neovisne o Ostrogonskoj metropoliji.
Otvori KEKS Pay
