“Galamio” u cokulama. U šeširu starom koliko i njegov vlasnik, iznošenom kaputu, svakodnevno se penjao stubama u trošnu kućicu na Selskoj cesti 116 c. Posljednja su to sjećanja na Tina Ujevića, velikana hrvatske poezije. Nekolicina njegovih susjeda još vrlo živo opisuje svoga poznatog sustanara.
Živio je ondje posljednjih godina svoga života. Na mjestu zajedničkog umivaonika između dva stana danas je ormarić, a u istoj sobi gdje je neumorno čitao Tin, čita i umirovljenik Ivan Vorih.
Nisu dali spomen-ploču
– Tin i ja imamo zajedničku poveznicu. On je rođen u Vrgorcu, a ja u trešnjevačkoj Vrgoračkoj ulici. Pronašao sam i crno-bijelu fotografiju na kojoj se vidi kako je nekad izgledala njegova spavaća soba, koja je danas dnevna – priča Vorih, dodajući kako susjedi nikad nisu otkrili kako se grijao.
Na ovoj je adresi najdulje izdržao kao podstanar, dodaje, no nikad ga nitko nije vidio da nosi drva, iako su u stanovima stajale kaljeve peći. Kucao je Vorih na vrata gradskih institucija i tražio da se postavi spomen-ploča.
– Rekli su da zgrada nije na samoj cesti i da nema smisla stavljati ploču gdje je nitko ne vidi – kaže. Desetak lipa između starih radničkih kuća na Trešnjevci još uvijek svakog lipnja cvjeta, jednako kao i u doba dok je Tin gledao kroz prozor.
Prozori ostali isti
– Stan i sam ulaz obnovljeni su, pa kad je prošle godine jedna TV ekipa došla kako bi snimala dokumentarni film, za kadar su odabrali vrata i prozore u zgradi pokraj, koja izgledaju isto kao kad je Tin tuda hodao – priča Vorih.
Nakon dolaska na studij u Zagreb, uoči Prvog svjetskog rata, Tin je u javnosti bio poznat isključivo kao politički aktivist. Prvo glasni starčevićanac, zatim još glasniji borac za ujedinjenje južnoslavenskih naroda. Potkraj Prvog svjetskog rata, kojega je najveći dio proveo u Parizu, razočaran u politiku, posve se posvećuje poeziji. Taj boem najčešće je hodao bez lipe u džepu. Poznata je anegdota, piše Ujevićev biograf Jasen Boko, kako je prilikom jednog suđenja 1945., kad mu je zabranjeno pet godina objavljivati, Tin izjavio: “Što je s konfiskacijom imovine?” i tada izvadio konop svojih hlača, jedino što je imao.
Tijekom života u Zagrebu promijenio je više adresa, od Mažuranićeva trga 4 do Berislavićeve 2, no Trešnjevku je toliko zavolio da joj je posvetio i jednu od posljednjih pjesama – “Tramvajem do Selske”.
Grad nam je pun ploča gdje je i kada (i koliko puta) prdnul neki skojevac, a na velikom Tinu trebamo šparati!