Hit su bili Pokemoni, a najveća dilema što u leksikonu odgovoriti na pitanje “imaš simpatiju?”. Ili nešto ranije, kad pojam društvene mreže, primjerice, nije postojao, zločesti su strepili od šibe, a u školama se pisalo nalivperom.
Slatko je sjećanje na djetinjstvo, a upravo istoimenim projektom Hrvatski školski muzej nastoji oživjeti to razdoblje te ga učiniti vječnim.
Slijede svjedodžbe i knjige
– Projektom prikupljamo sve što podsjeća na djetinjstvo u 20. i na početku 21. stoljeća. Do kraja svibnja mogu se donijeti stare igračke, a u lipnju i srpnju školske fotografije, knjižice, svjedodžbe, torbe, bilježnice... Rujan i listopad, pak, predviđeni su za slikovnice i dječje knjige. Sve što imate iz školskih dana dobrodošlo je – kaže ravnateljica Štefka Batinić.
Predmete će predstaviti izložbom u studenome, a odziv u prvome dijelu akcije, ističe direktorica marketinga Marijana Bračić, odličan je pa je prikupljeno više od 200 igračaka. Na pitanje nije li se ljudima teško odreći dragocjenosti iz djetinjstva, odmahuje rukom.
– Ma ne, najčešće ne znaju kamo bi s njima pa donesu, kako kažu, da ostanu budućim naraštajima – objašnjava M. Bračić među policama s igračkama. A ondje su babuške nastale između dvaju svjetskih ratova, lutkice s početka prošlog stoljeća, stari modeli Jaguara... Pa i zubom vremena nagrizena, ali očuvana lutka dječaka. Njegovo je ime Bobi i ‘69. je godište, otkriva viša kustosica Sanja Nekić.
– Nedavno ga je donijela jedna baka. Ona ga je kupila svome sinu, a nakon što su se njime igrale tri generacije, vremena su se promijenila pa njezina unuka Bobi više ne zanima – ističe S. Nekić.
Društvo mu prave lutkice u šarenim haljinicama koje je jedna gospođa pronašla na tavanu, a s njima se igrala prije pet desetljeća. Ona je donijela i kutiju punu figurica ježeva, zečeva, ružičastih slonova, štrumfova, a među njima i mali novčanik, što je, dodaje kustosica, posebna priča.
– Kao mala je skupljala figurice i napravila od njih razred. Svaki “đak” ima ime i prezime, pa i svoju knjižicu – ističe S. Nekić. Učeničke knjižice velike tek nekoliko centimetara sačuvane su u novčaniku. Na svakoj piše OŠ Kaptol, godište 1966./1967, a figurice u njima imaju i ocjene i opaske o vladanju.
Prošlost koja živi zauvijek
U zbirci je i plastična beba koja je dolazila u raznim bojama i bila apsolutni hit 80-ih. Proizvodila ju je zagrebačka tvornica igračaka Biserka, a svaka je bila ručno rađena pa time i unikat. Muzeju je, pak, netko poklonio jedan žuti primjerak. Pokraj prostorije u kojoj su izloženi prvi modeli kompjutora smjestila se i zbirka spomenara i leksikona koji će također biti dio izložbe.
Od onih s početka prošloga stoljeća, pisanih krasopisom, preko primjeraka iz 30-ih pa do nešto modernijih iz 2000-ih. Među njima je i šareni spomenar iz sredine 70-ih koji također ima zanimljivu priču.
– Gospođa koja ga je donijela tek je nedavno na stranicama koje su pjesmicama i crtežima ispunili njezini nekadašnji kolege iz razreda primijetila flomasterom upisane brojke od jedan do pet. Njezine su kćeri tada priznale da su kao male listale spomene i ocjenjivale ih – smije se S. Nekić, dodajući kako je to još jedan dokaz da svaka osoba koja daruje nešto iz djetinjstva time ostavi i dio svoje prošlosti koja onda, pohranjena u muzeju, živi zauvijek.
Otvorena Noć knjige
Otvori KEKS Pay
Pohvalno..... imao sam majmunčića na navijanje sa nekim limenim tanjurićima na rukama.......