Velik je danas dan za ljubitelje glazbe i kulture općenito u Samoboru, jer je jubilarna, 135. obljetnica smrti Ferde Livadića, hrvatskoga skladatelja, glazbenika, ilirca. Punim imenom Ferdo Wiesner Livadić, rođen je u Sloveniji, 30. svibnja 1799. u Celju, a svojim je djelovanjem zadužio hrvatsku nacionalnu kulturu.
Kako je naslijedio imanje u samoboru u tom se gradu, kao i u Zagrebu, školovao, te se i glazbeno obrazovao u Samoboru. Studirao je u Grazu pravo, istodobno i glazbu, i to kod Beethovenova poznanika Anselma Hüttenbrennera, a u Štajerskoj se i afirmirao kao violinist i pijanist, kasnije i skladatelj.
U Samoboru se družio s velikanima ilirskog preporoda, u njegovu dvorcu boravili su i Ljudevit Gaj, Petar Preradović, Vatroslav Lisinski, Stanko Vraz, koji su ondje zacijelo dobivali i inspiraciju za svoj društveno-politički i umjetnički rad. Sam Livadić, angažiran u istraživanju narodnoga glazbenog blaga, 1833. je skladao budnicu Još Hrvatska ni propala (prvotno naslovljena kao Horvatov sloga i zjedinjenje). Bio je to zapravo prijateljski "projekt" - tekst je potpisao vođa iliraca Ljudevit Gaj, a Livadić je stvorio lirske melodije, aranžiran i folklornim elementima, pa se smatra i začetnikom narodnog stila u hrvatskoj glazbi.
Budnica je uskoro, uz svoj zanosan i motivirajući sadržaj (a u čemu su prste, jasno, imali autori Ljudevit i Ferdo), postala i svojevrsna himna Ilirskoga pokreta, a danas je sigurno i najslavnija naša budnica. Livadić je skladao oko 250 djela kroz 40 godina rada, ima tu komornih i klavirskih skladbi, a među 180 solo pjesama nalazi se ponajviše hrvatskih, no ima i slovenskih i njemačkih.
Samoborčani su po svome zaslužnom sugrađaninu, koji je dvaput čak i bio gradonačelnik, nazvali osnovnu glazbenu školu, tamburaški orkestar, njegov dvorac, jednu kavanu i hotel, te natjecanje mladih glazbenika.
