Za mnoge ovogodišnje maturante upravo je ona bila posljednja stanica prije ispita iz hrvatskog jezika. Profesorica hrvatskog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti u Zagrebu, Marina Čubrić, zahvaljujući projektu Radiomatura postala jedno od najprepoznatljivijih lica priprema za državnu maturu. Njezine analize književnih djela, savjeti za pisanje eseja i objašnjenja gradiva prikupili su tisuće pregleda, ali i stotine komentara zahvalnih učenika. Maturanti joj tako poručuju da im je "samostalno povisila prolaznost na maturi za 90 posto", nazivaju je "kraljicom", a nakon objave rezultata državne mature nizale su se i zahvale poput: "Spasili ste me danas, ponovno je bilo identično polazno pitanje kao s vašeg primjera" te "Teta Marina za predsjednicu".
Dok je među maturantima postala svojevrsna zvijezda, i struka joj je ovih dana odala jedno od najvećih priznanja – Nagradu "Ivan Filipović" za životno djelo. U razgovoru za Večernji list govori o tome što za nju znači ovo prestižno priznanje, kako su se mladi promijenili tijekom godina, kakvu ulogu danas imaju umjetna inteligencija i društvene mreže u obrazovanju te zašto i dalje vjeruje da nijedna tehnologija ne može zamijeniti samostalno čitanje, razmišljanje i ljubav prema knjizi.
Nedavno ste primili Nagradu "Ivan Filipović" za životno djelo. Kada danas pogledate više od tri desetljeća rada u prosvjeti, na što ste najponosniji? Što smatrate svojim najvećim uspjehom?
Nagradu "Ivan Filipović" za životno djelo doživljavam prije svega kao priznanje svim profesorima hrvatskoga jezika koji desetljećima predano rade svoj posao, često daleko od očiju javnosti. Nastava je poziv u kojem rezultate ne mjerite brojem objavljenih radova ili projekata, nego ljudima koje ste odgojili, ohrabrili i potaknuli da vjeruju u sebe. Sve što sam postigla i za što sam nagrađena ostvareno je u suradnji s brojnim kolegicama i kolega iz nastave, u suradnji sa savjetnicima Agencije za odgoj i obrazovanje, sadašnjima i bivšima; posebno ističem svoju savjetnicu Mirelu Barbaroša-Šikić s kojom od početka svoga, zapravo – našega – rada stvaramo priču o hrvatskome jeziku.
Posebno mi znači što je prijedlog za nagradu došao od Instituta za hrvatski jezik s kojim već dugi niz godina surađujem. Institut ovom nominacijom potvrđuje svoju povezanost s obrazovanje. Ta suradnja pokazuje koliko je važno da znanost i škola ne djeluju odvojeno i omogućuje da suvremene jezikoslovne spoznaje pronađu put do učionica. Jezik se istražuje u znanstvenim ustanovama, ali živi u učionicama. Uvijek sam nastojala biti poveznica između suvremenih jezikoslovnih spoznaja i svakodnevne nastave kako bi učenici dobili ono najbolje što hrvatska jezikoslovna struka može ponuditi. Kad me pitaju na što sam najponosnija, odgovor nije ni projekt ni nagrada. Najdraže mi je kada mi se učenici jave nakon deset, petnaest ili dvadeset godina. Kažu mi: "Profesorice, sada napokon čitam Dostojevskoga." Ili: "Tek sada razumijem Matoša." Tada shvatim da sjeme koje ste nekada posijali ipak nikne, samo ponekad treba mnogo vremena.
Ako sam barem nekoga naučila da voli hrvatski jezik, da razmišlja kritički i da knjigu i jezik ne doživljava kao obvezu nego kao prostor slobode. Premda kažu da je najveće postignuće za profesora kad netko od učenika, iz svake generacije, nastavi isti studij. I tako danas imam učenice svoje kolegice. Svaki je čovjek prošao kroz učionicu. Najmanje osam godina, a većina dvanaest ili više. To je golemo zajedničko vrijeme u kojem se ne prenose samo znanja nego se oblikuju ljudi. Zato je škola mnogo više od mjesta na kojem se uče činjenice, a nastavnik mnogo više od osobe koja predaje gradivo. Učitelj često postane netko koga se sjećamo cijeli život – po jednoj rečenici, jednom poticaju, jednom razgovoru ili jednostavno po tome što je u pravom trenutku vjerovao u nas više nego što smo vjerovali sami u sebe. Mislim da je upravo to najveća vrijednost našega poziva.
Kroz učionicu Vam je prošlo na tisuće učenika, a posljednjih godina kroz Radiomaturu i desetci tisuća maturanata. Što su Vas oni naučili o mladima današnjice? Jesu li doista toliko drugačiji od generacija koje ste podučavali na početku karijere?
Svaka nova generacija odraslima se čini drugačijom, slabijom, nezainteresiranijom, ali kada s mladima provedete dovoljno vremena, shvatite da su njihove temeljne potrebe iste. Žele da ih se sasluša, da ih se poštuje i da osjete kako netko vjeruje u njih. Ono što sam primijetila u ovim tridesetak godina rada jest da se mladi puno manje igraju. Za vrijeme odmora najčešće sjede u učionicama. Ali da budem doista iskrena, čini mi se i da one koji bi i htjeli potrčati, zaviknuti ili bilo što slično – svi stišavamo: Sjedni! Nemoj trčati! Stišaj se! Današnji učenici odrastaju u svijetu mnogo bržih informacija i većeg pritiska nego njihove prethodne generacije. Brže dolaze do podataka, ali ih je potrebno naučiti kako razlikovati važno od nevažnoga, kako razmišljati, a ne samo pretraživati. Upravo me oni svakodnevno podsjećaju da nastavnik mora učiti jednako kao i učenik. Tko prestane učiti, prestao je biti dobar učitelj.
Nedavno mi se javio jedan bivši učenik, danas zreo čovjek. Poslao mi je fotografiju iz Arheološkog muzeja u Ateni i napisao: „Profesorice, žao mi je što onda nisam znao cijeniti ono kad ste nas po najvećoj vrućini vodili po Grčkoj od lokaliteta do lokaliteta.“ Takve poruke vrijede više od svake nagrade. One potvrđuju da obrazovanje nije utrka na sto metara nego maraton čiji se pravi rezultati vide tek godinama poslije. Svi volimo pročitati toplu ljudsku priču iz učionice, a vjerujte mi, takvih je priča bezbroj. Samo rijetko dospiju u javnost. One se događaju tiho – u razgovoru nakon sata, u poruci bivšeg učenika, u slučajnom susretu na ulici ili u onom trenutku kada vam netko, nakon mnogo godina, kaže: „Hvala!“
Često slušamo da mladi manje čitaju, teže se koncentriraju i sve više ovise o tehnologiji. Dijelite li taj dojam ili mislite da današnje generacije jednostavno uče na drugačiji način?
Ne mislim da mladi manje žele učiti, nego da uče u drukčijem okruženju. Njihovu pozornost svakodnevno traže stotine sadržaja pa je izazov zadržati koncentraciju. Međutim, kada ih zainteresirate i pokažete im zašto je neko djelo važno i danas, mogu biti iznimno motivirani. Ne smijemo romantizirati prošlost. Čitanje je zanimljivo i složeno pitanje. I prije trideset godina bilo je učenika koji nisu voljeli čitati i onih koji su strasno čitali sve što im je došlo po ruku. Drugo je pak pitanje je li to bila lektira. Razlika je u tome što danas imaju mnogo više konkurencije za svoje vrijeme. Na nama je da književnost približimo tako da u njoj prepoznaju sebe.
Iz Vaše perspektive, u kakvom je danas stanju nastava hrvatskog jezika i što smatrate njezinim najvećim izazovom?
Imamo kvalitetne nastavnike koji ulažu golemi trud, ali sustav od njih traži sve više administracije, a sve manje vremena za ono najvažnije – rad s učenicima. Najveći izazov danas nije kurikul, nego razvoj čitateljske pismenosti. Bez nje nema uspjeha ni u jednom nastavnom predmetu. Učenik koji ne razumije tekst teško će razumjeti matematički zadatak, povijesni izvor ili prirodoslovni članak. Zato hrvatski jezik nije samo jedan predmet među ostalima, nego temelj cijeloga obrazovanja. Zadnjih desetak godina u srednjoj školi suočavamo se s činjenicom da nam djeca dolaze iz osnovne škole bez vještina čitanja, ali i pisanja. Doslovno, učenici ne znaju pisati. Rukopis je opet poseban problem – to nisu slova. Problem je i u tome što učenici u početnoj fazi učenja čitanja i pisanja očito ne ponavljaju dovoljno neke postupke. Treba puno pisati i puno čitati da se to automatizira. Ali strpljenje i ustrajnost osobine su koje sve više nestaju iz duha suvremenoga čovjeka.
Državna matura iz hrvatskog jezika svake godine izaziva najviše rasprava. Mislite li da današnji ispit doista mjeri čitateljsku pismenost i razumijevanje književnosti ili je s vremenom postao ponajprije test strategije i tehnike rješavanja zadataka?
Državna matura učinila je mnogo za ujednačavanje kriterija vrednovanja i to smatram njezinom velikom vrijednošću. Međutim, svaki standardizirani ispit nosi opasnost da učenici više uče strategiju rješavanja nego samu bȋt predmeta. Voljela bih da ispit još više potiče dubinsko razumijevanje pročitanoga, povezivanje ideja i argumentirano mišljenje. Hrvatski jezik nije predmet u kojem je najvažnije pogoditi točan odgovor, nego razumjeti tekst i znati obrazložiti vlastito mišljenje. Trenutačna struktura ispita iz Hrvatskoga jezika na državnoj maturi ne odražava ni kurikul (o kurikulu bi se dalo posebno raspravljati!) ni provedbu u nastavi. I moram reći da je Hrvatski jezik u izrazito nepovoljnom položaju u odnosu na ostala dva obavezna predmeta, a onda i na ostale predmete. Naime, pristupnici na našem predmetu moraju preskočiti tri prepreke, vrlo ozbiljne kako bi uopće položili ispit. Prva je da moraju imati 1 bod u kategoriji Središnja tvrdnja na školskom eseju. Ako nemaju taj bod, automatski imaju 0 bodova u svim kategorijama, pa čak i u kategoriji Gramatička i pravopisna točnost, i zapravo padaju maturu. Sljedeća je prepreka: kad već dobiju taj 1 bod, moraju imati najmanje 4 boda na školskom eseju/sastavku, to je 26,67 %. Ako i to dobiju, onda moraju još imati najmanje 31,25 % na cjelinama Sažetak i Čitanje, književnost i hrvatski jezik. Dakle, moraju ispuniti tri zanimljiva uvjeta za prolaz na ispitu. Drugim riječima, ako npr. dobiju 0 bodova na eseju jer nisu imali dobro oblikovanu središnju tvrdnju, mogu imati sažetak i test i za odličan, padaju ispit. Meni se to čini nepoštenim prema predmetu Hrvatski jezik i prema pristupnicima.
Radiomaturu ste pokrenuli prije godinu godina kao pomoć maturantima. Jeste li tada mogli pretpostaviti da će postati projekt kojem će vjerovati deseci tisuća učenika? Što mislite da je razlog njegova uspjeha?
Doista nisam. Radiomatura je emisija i podcast Hrvatskoga radija nastala iz ideje da maturantima pruži podršku, sigurnost i dodatnu motivaciju u pripremi za ispit iz Hrvatskoga jezika. Tako Hrvatski radio potvrđuje svoju ulogu javnoga servisa u obrazovanju, informiranju i stvaranju jednakih prilika za sve maturante. Smisao emisije nije samo pomoć u učenju nego i pokazati mladima da nisu sami u ovom ključnom životnom trenutku. Ovim pristupom Radiomatura postaje prostor znanja, ohrabrenja i zajedništva, mjesto gdje glas podrške može biti jednako važan kao i točan odgovor na ispitu.
Zašto je uspješna emisija?
Mislim da je razlog uspjeha povjerenje. Učenici vrlo brzo prepoznaju govorite li iskreno i jeste li na njihovoj strani. Nikada nisam nudila prečace, nego razumijevanje književnosti i jezika. Emisije su zapravo vrlo iscrpna predavanja o svakom ispitnom djelu. Moj suvoditelj Goran Kušec i ja zajedno iščitavamo, analiziramo, interpretiramo svaki tekst. To je možda sporiji put, ali jedini koji dugoročno daje rezultate. Povratne informacije pokazuju da učenici slušaju, vode bilješke i tako uče. Zar to nije smisao učenja?
Što Vam je Radiomatura otkrila o hrvatskom obrazovnom sustavu? Gdje učenici najčešće zapinju i što im redovna nastava još uvijek ne uspijeva dovoljno približiti?
Pokazala mi je koliko učenicima treba sustavno povezivanje činjenica. Najčešće ne zapinju na definicijama, nego na razumijevanju odnosa među djelima, razdobljima i književnim postupcima. Također sam shvatila koliko im znači kada im netko objasni da književnost nije popis podataka koje treba naučiti napamet, nego razgovor o čovjeku, društvu i životu.
Ovogodišnja državna matura izazvala je brojne reakcije, a društvene mreže bile su pune komentara maturanata koji su pisali da ste "pogodili" književno djelo na eseju. Kako ste Vi doživjeli ovogodišnju maturu i što Vam govore takve reakcije učenika?
Moram se malo nasmijati. Da budem iskrena, i prošlogodišnja tema za Lovru i ovogodišnja meni je bila najlakša za ta djela. Odabrala sam ovu temu za Život je san jer je i meni bila najlakša. Ni ja baš ne volim pisati eseje i ove je tema možda bila najjednostavnija da se pokažu strukturni dijelovi eseja, argumentacija, stilska analiza. I zadatak za Lovru i za Sigismunda već godinama radim i na nastavi. Baš su i moji drugaši pisali tu temu u svibnju. A vjerujem da je tako i s većinom nastavnika Uvijek kažem da se na maturi ništa ne pogađa. U sklopu emisije razgovarali smo o nekoliko tema / polaznih pitanja koja se nameću za koje djelo. Tako da smo doista pokrili sve što bi se moglo ostvariti. Ali to i jest smisao nastave, u ovom slušaju radionastave. Najviše me vesele poruke učenika koji kažu da su zahvaljujući Radiomaturi prvi put razumjeli neko djelo ili da su zbog toga na ispitu bili mirniji. Moramo i to izreći: nije lako ponoviti cjelokupno gradivo Hrvatskoga jezika i sva djela, velik je to posao.
Da danas možete promijeniti samo jednu stvar u nastavi hrvatskog jezika, što biste prvo mijenjali? Što je ono što bi, po Vašem mišljenju, dugoročno najviše koristilo učenicima?
Više vremena posvetila bih čitanju i razgovoru o pročitanome. Više bismo se bavili razumijevanjem, argumentacijom i razvijanjem vlastitoga mišljenja. Međutim, učenici moraju naučiti i ostale sadržaje, posebice jezične, za koje treba drugačiji pristup. I ne može se sve riješiti i naučiti izražavanjem vlastitoga mišljenja. Prije vlastitoga mišljenja mora se dogoditi ozbiljan rad, učenje i čitanje. Čitatelj koji zna promišljati tekst bit će uspješniji student, stručnjak i građanin. To je ulaganje koje traje cijeli život.
Sve više učenika za pomoć u učenju koristi ChatGPT i druge alate umjetne inteligencije. Kako gledate na taj trend? Mogu li oni biti vrijedan alat u nastavi ili postoji opasnost da učenike oduče od samostalnog razmišljanja i pisanja?
Umjetna inteligencija nije ni neprijatelj ni spasitelj obrazovanja. Ona je alat. Kao i svaki alat, može biti vrlo koristan ako se njime koristimo odgovorno. Može pomoći učeniku da bolje razumije gradivo, usporedi različita tumačenja ili dobije povratnu informaciju o tekstu. Ali ne može umjesto njega razmišljati. Ako učenik umjetnoj inteligenciji prepusti čitanje, pisanje i zaključivanje, izgubio je ono najvrjednije što škola treba razvijati – sposobnost samostalnog mišljenja. I umjetna inteligencija još uvijek ne zna hrvatska lektirna djela. Najbolje je samostalno pročitati i odgovoriti na zadatke. Međutim, učenici vrlo često biraju prečace i brzinu pa prepisuju bez razmišljanja. Zato više ništa ne dajem za rad kod kuće. Prije su to bili roditelji, bake i tete za lektiru, sad je AI. Najbolje je kad sve radimo na nastavi, onda je barem objektivno.
Koja Vam je najdraža knjiga, koje biste djelo svrstali u obvezne lektire, što Vam je bila tortura čitati?
Teško mi je izdvojiti jednu knjigu jer se čovjek mijenja pa se mijenjaju i knjige koje ga prate. U različitim razdobljima života vraćala sam se različitim autorima. Kada bih morala izdvojiti djelo koje bi svaki mladi čovjek trebao pročitati, rekla bih da je važno da to bude knjiga koja ga potakne na razmišljanje o sebi i drugima. Nije presudno ime autora; presudno je da nakon čitanja više ne bude isti. Za vrijeme studija jako sam voljela čitati epove, pročitala sam sve što je trebalo, Ilijadu, Odiseju, Eneidu, Metamorfoze, sve srednjovjekovne, kasnijeg Bijesnog Orlanda, Oslobođeni Jeruzalem, našeg Osmana. Sjećam se tog osjećaja dok sam čitala i slika koje su se same stvarala u glavi. Šteta da više nemamo vremena za epove. Dugački su i traže vrijeme i strpljenje, a o tome sam već govorila u na početku ovoga razgovora. Danas najviše volim čitati publicistiku, (auto)biografske knjige, dobre putopise... Mogu izdvojiti što sam zadnje pročitala i baš mi se svidjelo: J. D. Vance, Gorštačka elegija; Will Conquer, Geek u raju (o sv. Carlu Acutisu, mladome talijanskome svecu, milenijalcu); Tisja Kljaković Bralić, U malu je uša đava, Lars Fr. H. Svendsen, O glupanima, idiotima i glupim idiotima. I evo na odmoru se spremam za novu maturu i čitam što nije bilo na eseju već koju godinu: Dubravku, Nazora, Šimića, Stranca, Smrt Smail-age Čengića, Baudelairea, Hamleta.
Otvori KEKS Pay
