Karla Beganović učenica je zagrebačke Škole drvne tehnologije i šumarstva te trenutačno jedina stolarica u svojoj generaciji. Dok se mnoge njezine vršnjakinje odlučuju za frizerski zanat, medicinsku njegu ili ekonomiju, ona je svoje školske dane ispunila mirisom svježe piljevine i ritmičnim zvukom stolarskih strojeva.
Kombinacija teorije i prakse
Inače, Škola drvne tehnologije i šumarstva, smještena na Savskoj cesti 86, jedna je od prepoznatljivih zagrebačkih strukovnih škola s dugom tradicijom obrazovanja mladih za zanimanja vezana uz drvnu tehnologiju i šumarstvo. Od stolara i tapetara do tehničara i dizajnera, škola nudi raznolike programe koji spajaju teorijsko znanje i praktične vještine. U dobro opremljenim radionicama učenici imaju priliku raditi na suvremenim strojevima i usvajati zanatske tehnike. A upravo ta kombinacija teorije i prakse privukla je Karlu i učvrstila je u odluci da svoj put pronađe upravo među mirisima drva i zvukovima alata.
Odlučila je, unatoč svim predrasudama s kojima se susreće, čak i u svom najbližem okruženju, krenuti vlastitim putem. Ljubav prema drvu i radu s njim razvila je u staroj obiteljskoj pilani svoga djeda, u povećoj radionici koju je deda Đuro, odnosno Jura, kako ga zovu, izgradio prije gotovo pet desetljeća. Ondje je često provodila sate promatrajući kako se masivni trupci pretvaraju u glatke daske, čvrste grede i gotove proizvode spremne za gradnju ili izradu namještaja.
– Moje najdraže sjećanje je to što sam uživala s djedom i bakom te naučila puno toga od njih. Odmalena sam radila s drvom. Uvijek sam se motala oko njih u našoj pilani. Mi se obiteljski bavimo ovime i zbog toga sam upisala tu školu. Htjela sam ići za dizajnera, ali sam na kraju upisala za stolara. Mislim da sam dobro odlučila, puno toga već znam i škola mi ne predstavlja problem – govori nam Karla. Kada je trebala izabrati srednju školu, odluka je, kaže, bila laka. Iako joj je bio zanimljiv i program drvodjelskog tehničara, prevagnula je želja da iz prve ruke svlada sve vještine praktičnog rada s drvom: obradu, rezanje, spajanje... Ipak, reakcije okoline bile su, priznaje, šarolike.
– Bilo je svega, ali većinom su svi bili u šoku i nisu vjerovali da idem na taj smjer – govori Karla. U razredu se, međutim, brzo snašla. – Prihvatili su me i dečki. Super smo svi, sad smo već drugi razred i dobro smo se upoznali. Družimo se i brinemo jedni o drugima – dodaje pa otkriva da se među alatima i strojevima stvaraju i prijateljstva. Najdraži dio školovanja joj je praktična nastava, a školska radionica za nju je poput drugog doma.
– U školi sve volim raditi. Puno sam toga naučila u radionici i zbližila se sa strojevima. Ne mogu izabrati koji mi je najdraži projekt jer ih sve volim. Veseli me i to što su profesori uvijek tu za nas, a možemo im se obratiti i ako nam bilo što nije jasno – kaže Karla, koja svakodnevno radi poteznim i kružnim pilama, blanjalicama, ravnalicama, debljačama, glodalicama, bušilicama... svim onim što učenici moraju svladati da bi mogli postati stolari. Posebno cijeni i to što joj škola pruža priliku raditi upravo na takvim strojevima i upoznati tehnologiju koja će joj jednog dana biti nužna za samostalan rad. Sigurna je da će dobri majstori uvijek imati svoju vrijednost, bez obzira na to koliko se vremena i trendovi promijenili. Iako je još mlada, Karla već ima jasne stavove o stolarskom poslu.
Nije mi teško učiti
– Stolarija je dobro zanimanje i puno se traži. Kod nas, nažalost, više nije kao prije jer se gotovo sve radi od iverice i iverala. Najkvalitetnije je ipak sve izraditi od punog drva, ali ljudi ne žele s njim raditi jer je skupo. Meni je baš to najljepše, puno bolje i trajnije od svega drugoga – kaže ova odlučna srednjoškolka, bez imalo dvojbe. Kad je riječ o težini posla, kaže da joj ništa nije nepremostiva prepreka.
– Sve što znam, sama sam naučila i zapamtila kako se radi. A, naravno, ima tu još puno toga što želim svladati, no većinu već znam i nije mi teško naučiti nove stvari – domeće. Osim ljubavi prema radu, Karla u ovom zanimanju vidi i velike mogućnosti. – Želim sve naučiti raditi, pa da jednog dana mogu i ponuditi sve. Ali kad se zamišljam u budućnosti, vidim se kako u svojoj radionici izrađujem stolce, razne lijepe stvari od drva... – kaže Karla. Kad bi sada mogla izraditi bilo što, kaže da bi to trenutačno bile "vjerojatno neke klupe ili stolovi", no priznaje da joj je najveći san jednog dana sagraditi – drvenu kuću.
O budućnosti još razmišlja. Možda će nastaviti još jednu godinu školovanja za drvodjelskog tehničara, možda će se pridružiti radu u djedovoj pilani, a možda otvoriti i vlastitu radionicu. – Želja mi je, dakako, otvoriti svoju stolariju na mjestu gdje je djedova radionica. Želim crtati i stvarati namještaj. Većina govori da ovo nije posao za cure. No nije me briga. Znam što želim – odlučno poručuje. A savjet mladima koji tek razmišljaju o upisu u srednju školu?
– Preporučila bih im da upišu onaj smjer i školu koju žele, kao i ja. Da probaju nešto novo ako ih to zanima i da se ne boje – zaključuje Karla Beganović.
Otvori KEKS Pay
Ja volim čitati ovakve vijesti i baš vam hvala na ovakvoj vijestima bravo Karla!