Gradnja novog stadiona u Maksimiru nije samo sportsko pitanje, to je ujedno i test urbanističke ambicije grada. Pitanje koje se pritom nameće nije trebamo li novi stadion, nego znamo li iskoristiti rijetku priliku da jedan projekt postane poluga šire urbane, društvene i identitetske promjene Zagreba. U gradu koji se mijenja sporo i oprezno, ovo je trenutak u kojem se odlučuje hoće li Maksimir ostati problem ili postati rješenje.
Problem Maksimira nikada nije bio samo stadion. Problem je izostanak dugoročne vizije i kontinuiteta u urbanističkom planiranju. Novi stadion ne može i ne smije biti izoliran objekt okružen asfaltom, improviziranim parkiralištima i prometnim čepovima. Riječ je o prostoru koji se proteže od Maksimirske šume na sjeveru do željezničke pruge na jugu – o iznimno vrijednoj urbanističkoj osi koja već desetljećima čeka jasno oblikovanu ideju. Promet, pješačke veze, javni trgovi, zeleni koridori, sportski i kulturni sadržaji koji žive svih 365 dana u godini trebali bi biti sastavni dio tog zahvata. Stadion može biti njegov motor, ali samo ako je dio promišljene cjeline.
Ovo je prilika generacije: može li Maksimir biti sportski Guggenheim
Gradovi se često pamte i prepoznaju po građevinama koje su u trenutku svog nastanka bile kontroverzne, skupe ili neshvaćene, a poslije su postale njihovi simboli. Sydney se danas ne može zamisliti bez Opere, Pariz bez Eiffelova tornja, Barcelona bez Gaudíjevih djela...
Još nema komentara
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.