Kada ubiju mlade i nedužne Francuze, onda je to terorizam. A kako se zove kada ubiju mlade i nedužne Afganistance, Iračane, Sirijce, Libijce? To je onda uglavnom uvođenje demokracije u društva koja našu dobrotu ne cijene dovoljno, a spomenute smrti su, bože moj, kolateral naših najboljih želja. Ispada da se na Zapadu gine zbog terora, na Istoku zbog uvođenja demokracije, što daje rezultat da se ovog trenutka u svijetu ubija zbog terora demokracije. No nepojmljivo mi je da Zapad doista misli da će još 70 godina moći mirno izvoziti ratove, najisplativiji kapitalistički proizvod, i da ćemo tu i dalje cijelo vrijeme mirno sjediti, piti svoje kavice, jesti tjesteninu, slušati zabavnu glazbu u ova preozbiljna vremena dok će za to vrijeme na drugom kraju svijeta, prezreni u siromaštvu i materijalnom beznačaju, ljudi umirati u najstrašnijim mukama.
Da, rat se vodi na europskim pločnicima, onim istim pločnicima koji su namočeni u kolonijalno zlato i krv, u tu veliku europejsku suprematističku poluideju koja si je uzela za pravo smatrati se boljom, zamijenivši pritom značenje riječi bolji i beskrupulozniji. Teško je to priznati, ali na pucnjavu po ulicama treba se naviknuti sve dok se od redefiniranja novih oblika ratovanja ne okrenemo trajnom i univerzalnom redefiniranju značenja riječi mir. Mir ne može biti parcijalan. On nije imanentan geostrateškom poimanju svijeta. Zapad ne može imati svoje strateške interese nigdje drugdje osim na Zapadu. Naš način života, tako sjajan i tako prihvatljiv za nas, ne mora biti ideal kojem teže već prvi susjedi. Pustiti ljude da žive po istim onim principima na kojima smo koncipirali svoju iluziju slobode, dignuti okrvavljene šape sa zemljopisnih karata, s izohipsa i izobata pokolja i nesreća, na kojima smo povlačili granice da bismo zadovoljili urođenu nam glad za tuđim. Samoubojstvo u koje Zapad juri i u kojem se sprema umrijeti u krvavim mukama neće biti posljedica nikakvog sukoba civilizacija. Ne, ne bore se tu crkve i religije, nacije i plemena, nema civilizacije Zapada i Istoka. Jedini rat koji postoji jest rat kapitala za kapital.
Zapad nije civilizacija. On je samo alibi za kapital. Objektivno, "naš način života" najmanje odgovara upravo nama, ali smo nakon 200 godina borbe za socijalno uravnoteženje konačno pacificirani i ono što danas zovemo "svojim načinom života" jest predaja i odustajanje od općih ideala slobode i pravde. Okrećemo glavu od istine i pristajemo glumiti da smo zadovoljni prividima sreće koje su nam namijenili kao nadomjestak za sadržaj, sve dok slike užasa, siromaštva, razaranja i smrti dolaze iz dovoljno velike udaljenosti da bismo se mogli tješiti kilometrima. Zapad danas još sretno izgleda samo u reklamama. Tamo je sve čisto, bijelo, nasmijano, zdravo i jeftino. Sve dok mir ne bude imao jednaku cijenu na cijelom svijetu, dok ne bude značio isto i u Parizu i u Bagdadu, dok život nedužnog Francuza ne bude jednako vrijedan kao život nedužnog Afganistanca, dotle ćemo živjeti u ratu i živjet ćemo rat.
Kapital treba ostaviti svijet na miru. Ništa se u odnosu na njega ne događa slučajno. Pokolj u Parizu usred izbjegličke krize, putovnice koje se uvijek čudesno pronađu kod samoubilačkih napadača ili ostataka njihovih raznesenih tijela, ksenofobija koja će se proširiti među "običnim ljudima", islam kao religija terorizma, uniforme i duge cijevi koje će pak ostajati na gradskim ulicama sve duže i sve češće, sloboda koja će se jamčiti represijom. Sve je to obična koincidencija, djelovanje u nužnosti izvanredne situacije? Tražiti od mislećih ljudi da to tako dožive čisti je cinizam. Podataka imamo dovoljno, ali to ne znači i da znademo istinu. Zato su mi odurni ovi masovni izljevi lažne i plitke solidarnosti, sirene i minute šutnje. Jeftini PR koji treba pojačati masovnu psihozu homogeniziranja očaja pri skretanju pažnje s glavnih krivaca za sve tragedije.
Očekuje se da smo selektivni u svojoj sućuti. Jer, da smo principijelni, ne bi bilo dovoljno minuta koje bismo trebali odšutjeti za svaku bombu i za svakog poginulog u masovnim nesrećama koje smo proizveli. Kao što mi je odurno i ovo slovensko "žicarenje". Što nisu podigli ogradu i kad im je u državu ušao Jakov Fak ili svi oni Handanoviči, Zahoviči, Novakoviči, Ljubijankiči, Iliči koji su za njih osvajali medalje i bodove. Ni principijelan fašist očito nije više lako biti. Pax romana ili pax americana testamenti su moći i snage razaranja, a ne trajnosti mira. Mir ne može biti nečiji, ne može biti darovan, on mora biti opći, mora biti uvijek i svugdje. Kapital ga ne može donijeti jer u filozofiji smisla postojanja kapitala jest otimanje. Redanje sukoba, to je kapitalizam, to ozakonjeno ratno profiterstvo i zbog opstanka ne nas kao civilizacije, nego nas kao vrste hitno treba pronaći radikalno nov model funkcioniranja i postojanja svijeta. Dok se svijet ne promijeni, nevini će i dalje ginuti, krivci će i dalje zarađivati.
>> Teroristi nisu samo prijetnja Zapadu već i muslimanima
Otvori KEKS Pay
Preseli u Saudijsku Arabiju, Gerovče, pa tamo piši studije o bezbožnom kapitalu. Daj, Večernji, potjerajte ovog pametnjakovića.