Tko si ti?”, važno me upitao kolega menadžer na korporativnoj radionici o vodstvu i organizacijskom razvoju. Kratko i direktno, gledajući me ravno u oči. Bila je to nekakva vježba u parovima od koje nisam očekivao zadiranje u intimnost, a kamo li u suštinu. Ipak smo samo poslovni kolege. Kakvo je to pitanje? Kakva je to provokacija? Što da mu kažem? Zbunjen sam. Ne mogu se ni prisjetiti kada sam zadnji put o tome razmišljao. Stvarno, tko sam ja? “Putnik... Ja sam putnik”, ispalio sam spontano, kratko zastao, pa nastavio. “U mojem životu nema cilja, nema konačnog odredišta. Prihvaćam što mi život donosi. I gdje god me putovanje odvede, dobro je. To nije letargija. Nije pasivno prepuštanje sudbini. Naprotiv, rastem tamo gdje sam posađen i stvaram najviše što mogu od okolnosti u kojima jesam. Moje putovanje je samo po sebi i cilj i svrha. Ja putujem…” Obojica smo na trenutak ostali zatečeni riječima koje su izletjele iz mene. Naoko niotkud, a zapravo iz duše. Koliko god je on mene iznenadio pitanjem, toliko sam i ja njega odgovorom. Bilo je to prije deset godina. Tada sam bio predsjednik uprave najtiražnijih dnevnih novina, posvećen profesiji i karijeri. Bio sam u kasnim tridesetima, toliko zaokupljen poslom da sam zaboravio veliki ostatak sebe – koji nije posao. Izgubio sam ga putem, u vrlo stereotipnoj priči o nizanju uspjeha. Hrana za ego, a zamka za identitet. Ni u primisli tada nisam imao da ću ikad “ostaviti sve” i otići na mitsko hodočašće Camino de Santiago, hodajući stazama duhovnog puta koji više od dvije tisuće godina mijenja sudbine i preobražava ljude. Milijuni duša ostavili su tamo trag, kao što je Put ostavio vječni trag u njima. “I, kako je bilo na Caminu? Daj, pričaj!”, sad me pita svatko koga sretnem otkako sam se krajem travnja vratio s Puta svetog Jakova, najpoznatije “Francuske rute” koja vodi u Santiago de Compostelu, grad u čijoj su katedrali, vjeruje se, pohranjeni posmrtni ostaci apostola Jakova.
Šteta što članak nije otvoren svim čitateljima. Rado bi' ga pročitala. A gospodinu svako dobro.