Dok se navečer pješice vraćao kući iz kina, s leđa mu je prišao ubojica koji je iz neposredne blizine ispalio dva metka, jedan u švedskog premijera, a drugi u njegovu suprugu Lisbeth. Iako je od atentata na Olofa Palmea, koji se dogodio u centru Stockholma, 28. veljače 1986., prošlo 39 godina, Šveđani i danas donose cvijeće na mjesto na kom je okončan život jednog od najpopularnijih, ali i najkontroverznijih premijera u povijesti te zemlje.
Olof Palme rođen je 1927. u obitelji više klase, a već kao 22-godišnjak pridružio se Socijaldemokratskoj stranci gdje je napredovao do samog vrha, naslijedivši na čelu stranke svog mentora Tagea Erlandera, jednog od 'očeva' švedskog sustava socijalne skrbi. Dužnost predsjednika švedske Vlade Sven Olof Joachim Palme prvi je put preuzeo 1969. godine i obnašao ju je do 1976. Njegov drugi mandat započeo je 1982., a prekinut je atentatom, posljednjeg dana veljače, 1986. godine. Tijekom obnašanja premijerske dužnosti, Palme je ojačao je poziciju i moć radničkih sindikata, značajno je unaprijedio sustav zdravstvene skrbi te povećao ulaganja u obrazovanje. Jedna od njegovih vitalnih reformi bila je otvaranje jaslica i predškolskih ustanova, što je uvelike doprinijelo ravnopravnosti spolova, jer je time ženama u Švedskoj po prvi put bilo omogućeno da budu konkurentne na tržištu rada. Mnogi su stoga Olofa Palmea smatrali kreatorom moderne Švedske.
Nije štedio velike sile
Kada je riječ o vanjskoj politici, Palme je bio političar bez dlake na jeziku. Vrlo je otvoreno i glasno kritizirao svjetske velesile, SAD i tadašnji Sovjetski Savez. Kritizirao je invaziju SSSR-a na Čehoslovačku, 1968., a američko bombardiranje Sjevernog Vijetnama 1972. godine usporedio je s nacističkim koncentracijskim logorima tijekom Drugog svjetskog rata - što je čak izazvalo i kratko zamrzavanje odnosa između Washingtona i Stockholma. "Ne žalim zbog toga, jer u ovom svijetu morate govoriti prilično glasno da bi vas netko slušao. Ne mogu šutjeti o ovom pitanju i neće me nitko prisiliti na šutnju ", rekao je Palme za New York Times 1973.
Oštro se obrušio i na rasistički poredak apartheida u Južnoj Africi, nazvavši ga "posebno jezivim sustavom". Osudio je fašistički režim generala Franca u Španjolskoj, a njegove je pristalice nazvao "prokletim ubojicama". Vodio je i glasnu kampanju protiv širenja nuklearnog oružja te je, zbog svojih čvrstih stavova i djelovanja, stekao mnogo pristaša u zemlji i inozemstvu, ali i ništa manje neprijatelja. Bio je poštovan i voljen među velikim dijelom švedskog naroda, no vlasnike velikih tvrtki, poslovnjake i desno orijentirane političare Palmeove su reforme razbjesnile, a svojim je glasnim i učestalim kritikama stranih vlada naljutio i mnoge vođe država, diljem svijeta. Mnogi su stoga atentat, na 59-godišnjeg Palmea uspoređivali s onim na Johna F. Kennedyja.
Tragične je večeri gledao komediju
Unatoč spoznaji da ima brojne neprijatelje, Olof Palme je i tijekom svog drugog, premijerskog mandata inzistirao na tome da živi životom običnog čovjeka, često je odbijao policijsku zaštitu i izbjegavao tjelohranitelje, što je učinio i kobnog petka. Te večeri, 28. veljače 1986., Palme je, došavši kući, dao slobodno i ljudima iz svog osiguranja. No, njegova supruga Lisbeth predložila mu je da te večeri, s njihovim sinom Martenom i njegovom djevojkom, odu u kino. Iz svog su doma premijer i supruga izašli bez pratnje zaštitara te su podzemnom željeznicom krenuli do centra grada, gdje su se oko 21 sat, ispred Grand Cinema, sastali sa sinom. Tragične su večeri gledali komediju “Braća Mozart”. Po završetku filma, nešto iza 23 sata, Olof je sa suprugom pješice krenuo kući. Dok su bezbrižno šetali najprometnijom ulicom Stockholma, na uglu Sveavägen i Tunnelgatan, u 23 sata i 21 minutu, visoki muškarac prišao je Palmeu s leđa te je, iz neposredne blizine, ispalio dva hitca, jedan u leđa premijera, a drugi u njegovu suprugu Lisbeth, koja je prošla tek s lakšim ozljedama, dok je smrtno ranjeni Olof ubrzo nakon atentata preminuo.
Čitava Švedska te je noći zanijemila, a kako se činilo i tamošnja je policija bila u potpunom šoku. Policajci nisu čak niti propisno ogradili mjesto zločina, tek malo područje središta grada zatvorili su satima nakon što je ubojica pobjegao, a očevidci tragedije razišli su se prije no što su dali izjave. Gomile ljudi pristizale su na mjesto zločina, donoseći cvijeće, no, hodanjem po krvlju oblivenom mjestu ubojstva uništeni su vrijedni dokazi koji su možda mogli pomoći istražiteljima. Nekoliko dana nakon atentata slučajni je prolaznik pronašao jedan od metaka koje je ubojica kobne noći ispalio. Forenzičari su utvrdili da je na premijera pucano iz pištolja marke 357 Magnum. "To je vrlo moćno oružje. Čak i da je Palme nosio pancirku, ne bi preživio. Dakle, ubojstvo je počinio netko tko ga je stvarno želio ubiti. Sve je bilo isplanirano", zaključio je dr. Jan Bondeson, autor knjige 'Krv na snijegu: Ubojstvo Olofa Palmea'.
Istraga se pretvorila u trakavicu
Pregledano je čak 788 revolvera, no onaj iz kojeg je ubijen Olof Palme nikada nije pronađen. Iako se atentat dogodio u najprometnijoj švedskoj ulici, pred desecima svjedoka koji su vidjeli visokog čovjeka koji je pucao u premijera, istraga ubojstva pretvorila se u pravu trakavicu te je etiketirana kao 'najveća u globalnoj povijesti policije' , a švedske je porezne obveznike stajala 41 milijun dolara. Spektar potencijalnih krivaca kretao se od trgovaca oružjem i švedskih neonacista, preko bijelih Južnoafrikanaca, Kurda i ultralijeve terorističke organizacije Baader-Meinhof, pa do CIA-e i UDBA-e. Za 34 godine, koliko je trajala potraga za ubojicom, ispitano je čak 10 tisuća ljudi, od kojih je 134 priznalo zločin, no ispostavilo se da su sva ta priznanja bila lažna.
Jugoslavensku je tajnu službu, kao mogućeg naručitelja, 'osumnjičio' njemački tjednik Focus, pozivajući se na Vinka Sindičića, nekadašnjeg agenta UDBA-e. Sindičić je, naime, tvrdio da je, po nalogu službe, Palmea ubio Ivo D. iz Zagreba, kako bi se diskreditirao hrvatski emigrant, Nikola Štedul, koji je živio u Švedskoj i kojem je, navodno, trebalo pripisati atentat. Uz Ivu D. iz Zagreba, etiketa ubojice 'prilijepljena' je i čileanskom desničaru, Robertu Thiemeu. On je, po toj teoriji, ubio premijera Švedske da se osveti za dobrodošlicu koju je ta zemlja iskazala čileanskim ljevičarima koji su, nakon ubojstva Salvadora Allendea, 1973. godine, napustili zemlju.
Osim UDBA-e, na klupi potencijalnih krivaca našla se i CIA, po teoriji Richarda Brennekea, poslovnog čovjeka iz Oregona, koji je tvrdio da je bio njen agent, što je američka agencija nazvala “potpunom besmislicom”, navodeći da Brennek nikada nije bio u njihovoj službi. Da je ubojstvo povezano s trgovinom oružjem tvrdio je pak povjesničar Jan Bondeson, pojašnjavajući kako je Olof Palme, upravo na dan kada je ubijen, saznao za malverzacije švedske tvrtke Bofors i podmićivanje indijskih vladinih dužnosnika s ciljem sklapanja unosnog posla s Indijom. Oružje je bilo temelj za još jednu od teorija prema kojoj je Palme ubijen zbog nerealizirane prodaje švedskih topova indijskoj vojsci, u što su navodno bile upletene i tajne službe. No, postojale su i teorije koje su lopticu krivnje vraćale na domaći teren - po njima, atentat je bio rezultat zavjere švedskih policajaca tvrde, desne orijentacije. Švedska kolektivna traumatiziranost i opsjednutost atentatom na premijera iznjedrile su desetke teorija, pa čak i izraz 'Palmeova bolest'.
Na vrućoj se stolici osumnjičenih našlo nekoliko onih čija su imena bila izdvojena. Među njima je bio Viktor Gunnarsson, ekstremni desničar koji je, nakon nekoliko saslušanja, zbog nedostatka dokaza, na kraju ipak pušten te je emigrirao u SAD-e, gdje je ubijen 1993. godine u, kako se navodilo, 'ljubavnom trokutu'. Visoko na popisu osumnjičenih za ubojstvo švedskog premijera našao se tada i sitni kriminalac, alkoholičar i narkoman, Christer Pettersson, koji je 1970., na ulici u Stockholmu, bajunetom ubio čovjeka. On je fizički odgovarao opisu osobe koju su očevidci zapazili po sumnjivom ponašanju u blizini kina, one noći kad je Palme ubijen. Sumnja je postala ozbiljna kada je upravo njega, među više ljudi koje su joj istražitelji pokazali, Olofova supruga navodno prepoznala kao ubojicu. Pettersson je u srpnju 1989. bio osuđen na doživotni zatvor, no već u listopadu te godine Viši sud ga je oslobodio, jer nije bilo dokaza, a ni motiva koji bi ga povezali s ubojstvom premijera. Nakon odslužena tri mjeseca robije, Christer Pettersson je izašao na slobodu, dobio je odštetu od 50.000 dolara, a potom je počeo zarađivati i naplaćujući intervjue. U želji da bude što interesantniji javno je priznao ubojstvo Palmea, svjestan da policija nema dokaze koji bi ga mogli ponovo odvesti i zadržati iza rešetaka. Na samrti je nazvao Palmeova sina, tvrdeći da mu želi otkriti detalje vezane za ubojstvo, no njih se dvojica nikada nisu susreli te je tu tajnu odnio sa sobom u grob. Umro je 2004., kao slobodan čovjek.
Na vrućoj stolici osumnjičenika našao se i Stig Engström, grafički dizajner koji je radio nedaleko od mjesta na kom je izvršen atentat, u zgradi osiguravajuće kuće Skandia. On je te večeri s posla izašao dvije minute prije atentata, a nakon dvadesetak minuta vratio se u tvrtku te je ispričao čuvarima što se dogodilo. Istraga je potvrdila da je upravo Engström bio jedna od prvih osoba koje su se kobne noći našle na mjestu zločina, no on je tvrdio da je Palmeu pokušao pomoći, te je kasnije policiji ponudio da bude svjedok ubojstva. No, njegovu je situaciju otežavala činjenica da je bio protivnik Palmeove ljevičarske politike, prošao je vojnu obuku te je bio član streličarskog kluba. Engström je svoje priče često mijenjao te je na koncu zaključeno da je nepouzdan i željan medijske pažnje, što ga je skinulo s popisa osumnjičenih, a nedugo nakon toga, 2000. godine, počinio je samoubojstvo.
Ipak, godine 2020. švedski tužitelj je objavio da postoje “razumni dokazi” da je atentator na Olofa Palmea upravo Stig Engström, no ne može mu se suditi, jer je u to vrijeme bio mrtav već punih 20 godina, zbog čega glavnom tužitelju, Krister Peterssonu nije preostalo ništa drugo nego da zatvori istragu o ubojstvu Olofa Palmea, koje i gotovo četiri desetljeća kasnije intrigira javnost, jer su mnoga pitanja ostala bez odgovora.
Otvori KEKS Pay
