Spisateljica Vedrana Rudan u HRT-ovoj emisiji Aleksandra Stankovića "Nedjeljom u 2" otvoreno je govorila o svojoj borbi s bolešću i teškim trenucima za nju i njezinu obitelj. Ljubav prema pisanju, kaže, drži je živom. Ponosna je što prodaje svoje knjige, a ne sebe, a naglašava da o svojoj obitelji ne piše.
- Imam izuzetno agresivan rak žučnih kanalića koji se vrlo teško otkriva - izjavila je Rudan, dodavši da je, zahvaljujući redovitim kontrolama, rak bio operabilan. Operacija je prošla dobro, limfni čvorovi bili su čisti, a prva kontrola pokazala je da nema metastaza. No, već na sljedećoj kontroli, u roku od dva mjeseca, metastaze su bile brojne.
Prije operacije obavila je tri pregleda, svaki od njih platila 1.000 eura. Sama operacija, uz popuste, koštala je oko 9.000 eura u privatnoj klinici jer nije bila uključena u kvotu, unatoč tome što država ima ugovor s tom klinikom. U tom je razdoblju u Srbiji trebala izaći njezina knjiga "Umrijeti bez stresa". Izdavaču je odmah javila da zbog bolesti neće moći prisustvovati promociji, no sutradan ju je iznenadila uplata od 10.000 eura, što joj je pomoglo donijeti odluku o operaciji.
"Ne želim umirati na rate, hoću eutanaziju"
Kad je saznala da su se metastaze proširile, Vedrana Rudan odlučila je otići u Švicarsku na eutanaziju. - Odlučila sam davno, rekla sam u mnogim intervjuima, ne želim umirati na rate. Ja hoću eutanaziju - izjavila je.
Prema informacijama s interneta, postupak košta 17.000 eura. Od supruga i djece dobila je podršku, prevela medicinske nalaze i bila prihvaćena kao kandidat. No, s obzirom na to da je fizički oslabila do te mjere da nije mogla ni u automobil ući, a kamoli putovati u Švicarsku, odustala je od te odluke. Sada je na kemoterapiji jer su joj liječnici predočili statistiku i mogućnosti koje joj ipak daju određenu šansu.
- Ta moja djeca, koji su odrasli ljudi, sin mi ima 50, kći 46 godina, kada su čuli da postoje neki brojevi, rekli su mi: 'Mama, svaki dan je dobitak. Ostani, ostani, ostani'. Muž me hvata za nogu: 'Ti si tu, ti si tu!' Mislim, kako sam ja tu? Ja sam tu, kemoterapija, kriza, bolnica gdje te dignu, vratiš se doma, kemoterapija, kriza, bolnica... To definitivno nije život koji bih ja htjela. A s druge strane imaš dvije 50-godišnje bebe koje te hoće, imaš muža koji te ne da. Mi smo izuzetno povezani - kazala je Rudan.
"Ja prodajem svoje knjige, ne sebe"
- Ja imam lik, ja pišem. Ja prodajem svoje knjige, ne prodajem sebe. Ali ja sam žensko. Moja najčitanija knjiga je 'Život bez krpelja' gdje ja po djeci pljujem i to svi čitaju kao ludi i svi misle da su to moja djeca. (...) Ja ne želim pisati o svojoj djeci. Mi se volimo - kazala je. U Srbiji je vrlo popularna i dobro prihvaćena, što joj je iznimno drago. Ipak, ističe da tabloidi često prenose njezine tekstove bez konteksta.
Trenutno se liječi u Dnevnoj bolnici Klinike za tumore KBC-a Rijeka. Priznaje da je tamo ušla misleći da joj mogu samo pomoći da umre, ali su joj liječnici "zabranili smrt".
- Rekli su mi: 'Probajte ovo, probajte ono'. Na koncu sam pod pritiskom svoje djece i muža ušla u dnevnu bolnicu. Ušla sam u tu bolnicu, u kojoj mi je sestra umirala, s osjećajem kao da ulazim u pakao - kazala je, opisujući kemoterapiju koju pacijenti primaju po šest sati sjedeći u foteljama bez naslona za ruke.
Posebno ju je dirnula scena u kojoj medicinska sestra razgovara s pacijentovom venom kako bi olakšala postupak primanja lijeka. - Ležim na toj fotelji, a do mene leži žena. Dođe neka cura, oko 20 godina, i razgovara sa žilom od te žene: 'Hajde, sad ću ja tebe tući. Nemoj da te tučem, izađi sama. Daj se pojavi, vidjet ćeš. Daj, hajde.' I na koncu ta žila iskoči, a ona veli: 'Evo te! Samo mali ubod, cap, uhvatila sam te.' I krene život u tu ženu. Mene je to toliko potreslo. Oni su svi takvi. To su djeca. To su djeca koja robijaju - izjavila je Rudan.
"Tek pred smrt spoznala sam da postoje dobri ljudi"
Rudan priznaje da nikada nije sumnjala da dobri ljudi postoje, ali ih ranije nije svjesno primjećivala. Govoreći o smrti, ističe da je ona normalan dio života. Potvrdila je da i dalje vjeruje kako mržnja pokreće ljude, dok je ljubav rijetkost.
- Kad pišem o mržnji, znam da će mene ljudi čitati jer se prepoznaju u tome. Kad pišete o ljubavi, idete u neku patetiku tipa – na kraju se vjenčaju. Ali prava ljubav tako se rijetko sreće da je nevjerojatna - rekla je. Dodala je da u javnosti slovi kao žena koja mijenja muževe "kao čarape", no istina je drugačija. - Ja sam 38 godina s jednim muškarcem koji je za mene život. Ali to se ne nosi. Ja ni ne želim o tome pisati. To je moje, to je moja ljubav - kazala je.
Sreća u teškim danima
- Pa vedri me, koliko god to perverzno zvučalo, odlazak četvrtkom na kemoterapiju. To me diže. To me jednostavno diže. Ja znam što dolazi poslije. Slabost, problemi, nemogućnost ustajanja, ali dolazak onamo da te dignu – to me diže - zaključila je Rudan. Unatoč svemu, i dalje piše. - Osjećam potrebu da pišem. I kad pišem, ja sam živa - kazala je, dodavši da joj suprug pomaže pretvoriti njezin rukopis u suvisao tekst, a sin objavljuje na blogu,
Otvori KEKS Pay
Velika zbrka od razgovora.Zašto gđa misli da medicinsko osoblje nužno "robija"?Ima ljudi koji vole svoj posao.Zar nikad u životu nije srela časne sestre koje rade u bolnicama tješeći bolesnike?I,ima puno dobrih ljudi samo je pitanje gdje ih je tražila i jeli im što ponudila za uzvrat.Želim gospođi puno zdravlja.