Premda će se mnogi u Hrvatskoj začuditi nad činjenicom da francuski predsjednik Emmanuel Macron, nakon što je prodao francuske borbene zrakoplove Rafale hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću, sada iste takve zrakoplove – i to navodno nove, a ne rabljene, kakve je prodao Hrvatima – prodaje predsjedniku susjedne Srbije Aleksandru Vučiću, to može izgledati čudno samo iz hrvatske, ali ne i iz francuske perspektive. Dok je Hrvatska opterećena dugogodišnjim političkim suparništvom s Beogradom, Macron pred sobom ima širu sliku, u kojoj su Hrvatska i Srbija samo dvije kockice na kompliciranom balkanskom političkom zemljovidu. Hrvatska je kupnjom francuskih borbenih aviona nakon dugo vremena napravila prvi odmak od Washingtona, potvrdivši time na koga će se dugoročno oslanjati u političkom, vojnom i strateškom smislu. Time je Hrvatska pokazala i da vjeruje u moć francuske, odnosno europske vojne industrije. Vučićeva Srbija se pak nakon odlaska njemačke kancelarke Angele Merkel i pogoršanja odnosa s Berlinom okrenula Parizu, a Francuska je postala ključna Vučićeva saveznica u EU, o čemu svjedoči i Macronov aktualni posjet Srbiji, kao i Vučićev travanjski posjet Parizu. Kupnja zrakoplova Rafale to dokazuje, baš kao i najavljena suradnja Beograda i Pariza na nuklearnom planu (navodno je riječ o nabavi jedne manje nuklearne elektrane) s obzirom na to da i jedno i drugo podrazumijeva dugogodišnju suradnju i stratešku ovisnost. Kao što je sada i Hrvatska dugoročno vezana za Francusku u vojno-obrambenom smislu, s obzirom na to da ovdje nije riječ samo o kupnji aviona, nego i cijelog obrambenog programa, na sličan se način sada i Srbija dugoročno povezuje s Francuzima. Za razliku od Hrvatske, koja se na takav korak odlučila svojevoljno, Vučić pokušava ostaviti dojam da je na to "prisiljen" i da bi on rado birao i između ruskih ili kineskih aviona, ali te avione tobože nije moguće dopremiti u Srbiji, čime se vjerojatno pokušava opravdati pred rusofilnim biračkim tijelom u Srbiji.
Politički i fizički je gotov