Zlokobno zvono na vratima stana tog je nedjeljenog jutra
srušilo svijet gospođi Ani Ljubojević. Čim je ugledala
policajca u uniformi, čim se susrela s njegovim suosjećajnim očima,
znala je da se nešto dogodilo njenu 25-godišnjem
sinu. Ono što je čula bila je samo potvrda lošeg
predosjećaja.
Majčin očaj
“Gospođo, žao nam je, ali vaš sin...”,
kazali su. A baš ju je te noći proganjao nemir. Htjela je
nazvati Vladimira, poslati mu poruku, no odustala je
pobojavši se da će je pokuditi zbog
“pretjerane” brižnosti. One koju sinovi ne
shvaćaju, a koju razumiju samo majke.
– Ne, ne, ne... Ne to nije istina. To ne može biti istina.
Ani se oteo krik očaja i nevjerice. Presjekla ju je bol kakvu dotad
nikad nije osjetila. Navirala su joj pitanja na koja nije bilo
odgovora: “Kako je to moguće? Još jučer popodne
sam ga spremala za utakmicu, koju je sudio u Petrinji, vezivala mu
kravatu... Zar je to bio naš posljednji susret. Zar te neću
više nikad vidjeti, zagrliti? Zar više nećemo
dugo razgovarati u tvojoj sobi o svemu... djevojkama, planovima, poslu
koji te čekao, djeci koju si želio, budućnosti koja ti se nakon tek
završenog Ekonomskg fakulteta
smiješila?”
Kada je smogla snage, nazvala je šest godina stariju kćer
Danijelu i kroz nezaustavljiv plač i grč dojavila joj što je
snašlo njena brata.
Čekali su Cro Copa
A Vlado je prethodne noći bio s društvom. Nakon
što je odsudio košarkašku utakmicu u
Petrinji, otišao je s dečkima u klub Boogaloo. Potom su
pošli k prijatelju Željku Vargi u Lučko kako bi kod njega
gledali ranojutarnji prijenos premijernog gladijatorskog nastupa Mirka
Filipovića u američkim kavezima.
Drijemalo im se pa su naizmjence bdjeli da ne propuste meč. Na žalost,
svi su zaspali, a baš nekako nakon što se Cro Cop
obračunao s protivnikom, život se iz čista mira grubo obračunao s
Vladimirom.
Okaljano ime
– Probudilo me je hrkanje. Zapravo, bio je to njegov hropac.
Vidio sam da je skliznuo s fotelje. Shvatili smo da se ne budi.
Polijevali smo ga vodom, ali se nije budio. Žac je odjurio pozvati
Hitnu, a donio je i stetoskop kako bismo mu izmjerili puls. No, njega
nije bilo. Pokušali smo s reanimacijom. Na žalost, nije
pomoglo. Stigla je i Hitna te ga oko sat, možda i dulje, reanimirala.
Pokušali su i s injekcijama adrenalina, no nije pomoglo
– prepričavao je kroza suze očevidac i njegov najbolji
prijatelj Saša Obad.
Kako je ekipa Hitne za sobom ostavila šprice, novinari su
brzopleto, zacijelo potpomognuti nečijom sumnjom iz ekipe za očevid,
zaključili da je smrt posljedica predoziranja drogom. Vidjeti to u
sutrašnjim novinama bio je novi šok za majku Anu.
U vijesti pod naslovom “Predozirao se mladić”
stajalo je: “Neslužbeno doznajemo kako se pretpostavlja da je
uzrok smrti predoziranje heroinom”. Majci se smračilo pred
očima jer su se Vladini prijatelji kleli da se ništa takvoga
nije dogodilo.
– A kad su mi neke osobe prilazile i govorile kako je
teško prihvatiti istinu da je u obitelji narkoman, gotovo
sam bila luda od boli i očaja. Jer moj je Vlado bio istinski
sportaš, iznimo zdrav mladić, bez ikakvih naznaka
zdravstvenih teškoća.
Obdukcijski nalaz
Uvjeravao nas je u to i Vladin prijatelj Ante Kajmak:
– Svi smo mi u društvu imali manjih zdravstvenih
problema. Mene, recimo, muči alergija pa bi mi Vlado znao reći:
“Ja sam najzdraviji čovjek kojeg poznajem.”
Majka se nije mogla pomiriti s time da je ukaljano ime njena sina. S
nestrpljenjem je čekala obdukcijski nalaz koji joj je pružio barem malo
olakšanja.
Naime, obducent dr. med. Mirela Čarapina potvrdila je da je,
piše u obdukcijskom nalazu, “vanjskm pregledom i
obdukcijom mrtvog tijela Vladimira Ljubojevića ustanovljeno da je
imenovani umro prirodnom smrću od zatajenja srca zbog hipertrofične
kardiomiopatije (insufficientia cordis propter cardiomyopathi
hypertrophica)”.
Majčina je bol ublažena, no nikad se neće moći pomiriti s činjenicom da
je baš njen sin umro prirodnom smrću sa samo 25 proživljenih
ljeta.
Zar se to može dogoditi onome tko je pucao od zdravlja?
Šokirani otac
Vladina oca Živka Ljubojevića, negdašnjeg Cibonina
košarkaša, vijest je zatekla i
šokirala u Kuvajtu, gdje radi kao
košarkaški trener. Ni Vladin posljednji
košarkaški trener Pero Jelić ne može vjerovati da
se takvo što dogodilo njegovu bivšem igraču.
– Vodio sam ga dvije godine kao juniora u Hironu i godinu
dana kao seniora u Fortuni iz Zaprešića, nakon čega se
okrenuo sudačkoj karijeri. Inzistirali smo na detaljnim pregledima
prije svake sezone, a kod Vlade tijekom sezone nikada nisam zamijetio
neprirodnu zadihanost, nemoć, pojačano znojenje, znakove umora niti
išta slično.
Perin sin Filip bio je Vladin prijatelj i suigrač. Ni on, iako su
prošla prošla dva mjeseca od Vladine smrti, ne
može doći k sebi.
– Vlado je bio u besprijekornoj tjelesnoj formi, fizički
nadmoćan. Žilav, mišićav, bez trunke sala. Imao je duge
ruke, zakucavao je s lakoćom. Ne sjećam se da se ikad potužio.
– Ne mogu spojiti tu enormnu energiju i ambiciju s ikakvim
zdravstvenim problemom – neutješna je majka Ana.
Sportaši umiru i na borilištu i u snu
Nedavno je smrt na terenu 19-godišnjeg Ive Karačića, nogometaša Širokog Brijega, potresla sportsku javnost ne samo u BiH. Kad je srce u pitanju, očito nije uvijek važno koliko dotični sportaš ima godina, to što sportski živi i ne puši, koliko pazi što jede i pije. Svjedoče to primjeri nogometnog reprezentativca BiH Suad Katane ili bivšeg nogometaš tuzlanske Slobode Nedžada Verlaševića. Košarkaški reprezentativac bivše SFRJ Trajko Rajković, gromada od čovjeka (208 cm), umro je 70-ih u snu sa samo 32 godine, a od zatajenja srca stradao je i nogometaš Manchester Cityja i kamerunske reprezentacije Marc-Vicu Foe. Na terenu je, poput Foea, umro i brazilski nogometaš Christiao Junior, i to za vrijeme utakmice u indijskom Bangaloreu. Hrvatskim poklonicima nogometa u sjećanju su slike mau0111arskog prvotimca Benfice Miklosa Fehera, koji je izdahnuo na travnjaku na rukama hrvatskog suigrača Tomislava Šokote. (mk)