U jednom od svojih posljednjih susreta, papa Franjo primio je američkog potpredsjednika J. D. Vancea. I premda se razgovor odvijao u skladu s diplomatskim protokolom, bilo je jasno da među njima nema mosta. Franjo je bio antipod svemu što Vance zastupa: nacionalizam bez suosjećanja, ideološku zatvorenost, evanđelje moći. Na zajedničkoj fotografiji Franjo nije glumio oduševljenje. Nije morao. Njegova tišina bila je elokventnija od tisuću riječi. Kao da je znao da je svoje već rekao. I da ga taj jedan svijet možda više ni ne želi slušati.
Jer Franjo nikada nije bio papa spektakla – i upravo zato je postao spektakl. Njegova moć nije ležala u rečenicama koje pršte, nego u zarezima koji dopuštaju tišini da diše. Bio je tihi prorok koji je punio stadione. Geste koje nisu tražile kameru pretvarale su se u naslovnice. Bio je rock-zvijezda samo zato što je bio iskren. Jednostavan. Autentičan. A sada, kada je umro, ne završava samo jedan život – završava jedno duhovno razdoblje. I ostaje pitanje koje više skriva nego što otkriva: tko je zapravo bio taj tihi čovjek iz Argentine kojeg smo poznavali kao Franju?
Mislim da je u najmanju ruku neumjestno i diskriminacija da netko tko nije katolik, uporno difamira i kritizira katolike, petlja se i komentira katoličku praksu. Većina čitatelja je time u zabludi da se radi o katoličkom teologu ili pastoralcu. Mučka prevara !