Da je “istarski iredentist” Antonio Grossich zaslužan za upotrebu joda u dezinfekciji kože, piše u četvrtak u svome prilogu Zdravlje list Corriere della Sera. Neki ga opisuju kao talijanskog, drugi kao riječkog iredentista, a najmanje se piše o njegovim zaslugama u medicini. Njegova metoda primjene joda u dezinfekciji kože i danas se provodi.
Na riječkom portalu Lokalpatrioti piše: “Vrstan kirurg i političar Antonio Grossich u svoje je vrijeme medu građanima Rijeke bio izuzetno cijenjen. No njegovi iredentistički stavovi stići će na naplatu i Rijeka će ga nakon 1945. godine gurnuti u zaborav”. Za sve je kriva politika, odnosno to što je sebe smatrao Talijanom, premda je bio i gradonačelnik Slobodne Države Rijeke (tal. Stato Libero di Fiume) koja je osnovana 1920. na temelju Rapallskog ugovora između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Ta država-grad na oko 20,8 četvornih kilometara i s oko 52 tisuće stanovnika postojala je do 1924., a osim susjednih zemalja podržavale su je i velike sile, kao i većina stanovnika. U Rijeci je, prema popisu stanovništva provedenom potkraj 1918., živjelo 60,8 posto Talijana, 23,6 posto Hrvata, 8,3 posto Mađara, 5 posto Slovenaca, 1,7 posto Nijemaca i 0,6 posto ostalih.
Vojska mu je bila zahvalna
Kad je riječ o njegovoj političkoj biografiji, ne treba zaboraviti da je Grossich 17. rujna 1920. poslao pismo D’Annunziju u kojemu izražava zabrinutost zbog uspostavljanja Talijanske regencije Kvarnera. Grossich je rođen 7. lipnja 1849. u mjestu Draguć pokraj Buzeta, a umro je u Rijeci 1. listopada 1926. Roditelji su mu bili Giovanni Matteo i Anđela rođena Franković. U Kopru i Pazinu stekao je osnovno i srednje obrazovanje, a potom je studirao pravo u Grazu. Poslije se odlučio za medicinu koju je diplomirao u Beču 1875. Najprije je djelovao kao liječnik u Kastvu, a od 1879. u Rijeci. Šef kirurgije gradske bolnice u Rijeci postao je 1886., a bio je liječnik u austrougarskoj vojsci tijekom zaposjedanja Bosne i Hercegovine. Po povratku u Rijeku postao je primarijus te je objavio više od 20 znanstvenih radova, od kojih je najpoznatiji onaj objavljen 1908. o primjeni “penelacije” jodnom tinkturom u dezinfekciji kože operacijskog polja.
Taj način dezinfekcije spasio je brojne talijanske vojnike u talijansko-turskom ratu (1911.1912.) i talijanskom ratu u Libiji (1913.-1921.), pa Corriere della
Sera piše da su upravo zahvaljujući dezinfekciji jodom, kojom su spašeni mnogi talijanski vojnici, talijanske snage bile uspješne u tim operacijama. Grossich je dobio brojna priznanja za zasluge u medicini.
Prvi stručni rad pod naslovom “Higijenski traktat” (Trattatello di igiene) objavio je u Rijeci (Fiume) 1882. U tom je radu razotkrio loše stanje habsburškog zdravstva i naglasio potrebu njegove reforme.
U djelu “Moja metoda pripreme za kirurško polje pomoću jodne tinkture” (Meine Präparations methode des Operations feldes mittels Jodtinktur) objavljenom u Berlinu 1911. Grossich podsjeća na eksperimente koje je provodio od 1907. tijekom kirurških zahvata u svrhu suzbijanja sepse. Članak o tome objavio je 31. listopada 1908. u glasilu za kirurgiju (Zentralblatt für Chirurgie), a godinu dana kasnije osobno je iznio svoje rezultate na kongresu u Budimpešti. Nakon toga uslijedila je šira primjena joda.
Kralj ga imenovao senatorom
No Grossicheve strasti bile su i kultura i pisanje. Bio je 1893. među osnivačima Književnog kluba preko kojeg je htio širiti talijansku književnost među mladima. Napisao je i dramu “Fatalna žena” (La donna fatale) u četiri čina, objavljenu u Milanu 1893., a tri godine kasnije napisao je “Put jedne princeze u Svetu Zemlju” (Viaggio di una principessa in Terra Santa) posvećenu Stefaniji od Belgije, udovici Rudolfa, princa prijestolonasljednika Austro-Ugarske (1858. – 1889.).
Vratimo se politici. Nakon D’Annunzijeva odlaska iz Rijeke svjetske sile odredile su da će grad biti samostalna država, a kao kompromisno rješenje Grossich je postavljen za gradskog čelnika jer je bio iredentist, ali ne radikalan. Od 31. prosinca 1920. obnašao je dužnost predsjednika riječke vlade. Za 24. travnja 1921. zakazani su izbori koji su usmjerili budućnost grada. Hrvati nisu imali organiziranu političku strukturu i glavni konkurenti su bili autonomaši Riccarda Zanelle i talijanski iredentisti iz Nacionalnog bloka. Iredentisti su vjerovali da će izbori biti potvrda pripadnosti Rijeke Italiji, međutim od 12.702 birača, a pravo glasa imale su i žene, glasalo je njih 10.004. Autonomaši su dobili 6558 glasova i 57 mjesta u riječkom parlamentu, a Nacionalni blok osvojio je samo 3443 glasa i 19 mjesta u riječkom parlamentu. Autonomaši su 27. travnja 1921. smijenili Grossicha s mjesta predsjednika riječke vlade. Ponovno je došlo do nemira i spriječeno je održavanje osnivačke skupštine na kojoj su autonomaši trebali ući u gradska tijela.
Talijanski kralj Vittorio Emanuele III. u travnju 1923. imenovao je Grossicha senatorom kraljevstva, a Rijeka je u siječnju 1924. postala dijelom Italije. Grossich je mogao postati senator talijanske države jer je poslije Rapallskog ugovora 1920. tadašnji talijanski premijer Giovanni Giolitti donio zakon po kojem je oko sto tisuća pripadnika talijanske nacionalnosti na bivšem teritoriju Austro-Ugarske moglo dobiti talijansko državljanstvo. Grossich je umro u Rijeci 1926. godine i svakako je obilježio razdoblje u povijesti toga grada i šire.
