Za prvog zabranjenog ašikovanja Ere i Đule i znakova simpatija poput stručka ružmarina i jabuke, umjesto jedne jabuke par je zasula kiša jabuka. Obilati znak probuđene ljubavi prostro se na cijelu premijernu predstavu Ere s onoga svijeta Jakova Gotovca u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. I prije nego što su nakon zahuktalog završnog Kola odjeknuli posljednji akordi, gledalištem se prolomio gromoglasan pljesak za "užitak, osmijeh i zabavu", kako svoj komentar uz briljantnu operu, koja od svoje praizvedbe 1935. godine ne prestaje intrigirati, naslovljuje redatelj Krešimir Dolenčić.
Poletna predstava britkog tempa zarazila je gledalište pa su mnogi pošli kući pjevušeći karakteristične odlomke, a za trajanja su se u publici mogla vidjeti mnoga usta koja zaneseno uz ansambl potiho pjevaju, osobito sudionici bivših prikazivanja. No novi splitski Ero nije tek zbir općih mjesta za koja se misli da ih već i vrpci na krovu znaju. Namjera dirigenta Nikše Bareze je bila da ponovo otkrije zagubljeno, jer je u brojnim izvedbama osnovanim na principu "usmene" predaje u stilu "mi to znamo" nestajalo finih skladateljevih zamisli, orkestralne boje i raspona bogato raznolikog ocrtavanja karaktera prizora od lirskih do grotesknih postajući svojevrsni the best of Ero. Predaja kaže da je još Jakov Gotovac upravo Nikšu Barezu, koji je još za prvog snimanja Ere djelomično preuzeo dirigentsko vodstvo, proglasio autentičnim tumačem. A takvo je i do danas ostalo uvijek novo provjeravanje kompleksnosti skladateljskog zapisa. Na tom je tragu izbjegavanja kakve površne "smotre folklora" i prikazivanja briljantne i britke priče kondenziranog libreta Milana Begovića u suglasju s Gotovčevom glazbom bio i redateljski postav Krešimira Dolenčića. Njegov drugi postav Ere u karijeri destilat je ponajboljih zamisli. Vedrina britko ispričane priče s akcentima letećeg Ere, konja sa zaljubljenim bjegnucima Erom i Đulom, čije se figure, komentirajući događaje, voze po "nebu" pozornice, s lakoćom će namijati. U tim duhovitim intervencijama koje će namah osvojiti, Dolenčić pronalazi pravu mjeru, a glavnina ostaje jasno profiliranim likovima. Lijep okvir za predstavu bila je jednostavna i namjerno "naivna" scenografija Dinke Jeričević te čisti i atraktivni "folklorni" kostimi Danice Dedijer uz svjetlo raspoloženja Zorana Mihanovića.
Odličnu ekipu solista predvodi nenadmašni, dežurni Ero Janeza Lotriča. Koliko voli tu zahtjevnu ulogu, svaki put će potvrditi i riječima i djelom, pa svakako hitno treba razmisliti i ostvariti trajnu snimku za ploču dok prvoklasnog Eru imamo. Nakon vremena izbivanja sa scene splitskog HNK, u punom sjaju srdačne i lijepe kreacije Erine (Mićine) Đule pojavila se Božena Svalina. Opasnog i smiješno autoritativnog njezina oca, gazdu Marka, izvrsno je tumačio Ivica Čikeš, pa je od njegova gromkog nastupa cijelo selo strepilo. Njegovu bolju polovicu, Đulinu maćehu Domu, koja je Eri s onoga svijeta pare dala jer je znala da je šala, tumačila je Nelli Manuilenko pokazavši izrazit smisao i za komične uloge. Za Eru, odnosno Mlinara Simu, iz mira umirovljeničkog života na scenu je ponovo došao i Ratomir Kliškić znalački upotpunjavajući ekipu, a pridružilo se i razigrano veselo Čobanče Dajane Stolić. Još i odličan Zbor (zborovođa Ana Šabašov) i razrađen orkestar, rasplesani baletni ansambl laka skoka i solisti Marijana Marević i Lev Šapašnjikov, čiju je koreografiju prema Oskaru Harmošu postavio Luciano Perić, neodoljiva djeca statisti i razigrani, ali i precizan i slojevit Ero pod Barezinim vodstvom - kompletan kazališni dar kakav se samo poželjeti može. Dakako, ni prekrasne konje Bonda i Andrewa, koji su se izvrsno snašli, nikako se ne smije preskočiti.
Maja Stanetti
Otvori KEKS Pay
