Na današnji dan Annelies Marie Frank, poznatija kao Anne Frank, kročila je u logor smrti. Nakon 761 dan skrivanja, ironijom sudbine, našla se u kobnom vlaku koji je krenuo kada je rat već bio na izmaku i bio je posljednji organizirani transport iz tranzitnog logora Westerbork prema zloglasnom logoru Auschwitz-Birkenau. Vrijeme ni u drugom, ključnom trenutku nije radilo za nju – iscrpljena i izgladnjela, umrla je samo nekoliko tjedana prije no što su britanske trupe oslobodile Bergen-Belsen, u koji je bila premještena. Ipak, dnevnik koji je pisala, bilježeći potresne trenutke svog prerano ugašenog života, svjedočeći o strahu, skrivanju, ali i hrabrosti i snovima, učinio ju je besmrtnom.
Anna Frank rođena je 12. lipnja 1929. godine u Frankfurtu na Majni. Uz oca Otta, odlikovanog časnika iz Prvog svjetskog rata i majku Edith, sa starijom je sestrom Margot odrastala u liberalnoj židovskoj obitelji koja je bila potpuno integrirana i duboko ukorijenjena u njemačko društvo i kulturu te su se osjećali kao ravnopravni građani. No, idilično djetinjstvo naglo je prekinuto 1933. godine kada je na vlast došao Adolf Hitler. Našavši se oči u oči s rastućim antisemitizmom i opasnošću koju je za njih predstavljao nacistički režim, Frankovi su donijeli sudbonosnu odluku - obitelj se preselila u Amsterdam. Činilo se da će im to okretanje nove stranice u životu donijeti sigurnost i mir. Anne se brzo prilagodila novom životu u Nizozemskoj, naučila je jezik, stekla nove prijatelje i pohađala Montessori školu, živeći životom bezbrižne djevojčice, dok je njen otac Otto osnovao tvrtku specijaliziranu za proizvodnju pektina i začina. No, bio je to mir s vrlo kratkim rokom trajanja. Već u svibnju 1940. godine Nizozemsku, u kojoj su potražili utočište, okupirala je nacistička Njemačka te se obitelj ponovo našla na vjetrometini.
Život pod okupacijom iz dana je u dan postajao sve teži. Novi, strogi antisemitski zakoni i diskriminirajuće mjere, od zabrane zapošljavanja u javnim ustanovama i slobodnim profesijama, preko ograničavanja pristupa obrazovanju i zdravstvenoj skrbi, do potpunog isključivanja iz društvenog i kulturnog života, postupno su, ali nemilosrdno oduzimali Židovima sva temeljna, ljudska prava. Gubili su pravo na vlasništvo, njihove su tvrtke zatvarane, a bankovni računi blokirani, te im je tako sistematski uništavana i egzistencija, zbog čega su vrlo brzo dovedeni do ekonomske propasti i potpune ovisnosti o režimu koji ih je proganjao.
Uz sve to bili su i javno obilježeni - morali su nositi žutu Davidovu zvijezdu, bio im je zabranjen pristup javnim mjestima, poput parkova i kina, a židovska djeca, uključujući i Anne i Margot, morala su pohađati odvojene škole. U to je kaotično vrijeme i njihov otac Otto izgubio vlasništvo nad svojom tvrtkom, pa je svakodnevica obitelji Frank postajala sve turobnija, ispunjena strahom i neizvjesnošću. Uz to, glasine o deportacijama u, kako ih je nacistička propaganda nazivala, "radne logore" na istoku Europe, postajale su sve glasnije. U židovskim se četvrtima Amsterdama pričalo o vlakovima koji ljude odvoze u nepoznatom smjeru, o obiteljima koje preko noći netragom nestaju te i se više nikada ne vraćaju, te o pismima koja, od onih koji su "otišli na rad", iznenada prestaju stizati.
761 dan
Sve je više Židova slutilo da se iza privida o prisilnom radu, koji su se nacisti trudili stvoriti, krije nešto daleko zlokobnije. Za obitelj Frank prijelomni se trenutak dogodio 5. srpnja 1942. godine, kada je šesnaestogodišnja Margot primila službeni poziv da se mora prijavi za deportaciju. Njezini roditelji, Otto i Edith, našli su se tada pred zidom, svjesni da se njihov, mjesecima pripreman plan za skrivanje, mora provesti odmah. Već sljedećeg dana čitava je obitelj preselila u tajno skrovište koje se nalazilo na drugom i trećem katu poslovne zgrade Ottove tvrtke. Taj prostor, od nekoliko malih soba koje su prije služile kao skladište i uredi, bio je skriven iza pomične police za knjige koja je služila kao dobro kamuflirani ulaz. Unatoč skučenosti i ograničenim uvjetima, skrovište na adresi Prinsengracht 263 bilo je tada, za obitelj Frank i nekoliko njihovih prijatelja, jedina nada.
U skučenom je skrovištu tijekom naredne dvije godine živjelo osam osoba, uz obitelj Frank tu su se skrivali i Ottov poslovni partner Hermann van Pels, njegova supruga Auguste i sin Peter, a kasnije i zubar Fritz Pfeffer. Provodili su dane i noći živeći u stalnom strahu i hodajući na prstima kako ih radnici u skladištu, na katu ispod, ne bi čuli, jer svaki je zvuk za njih mogao značiti smrt. U takvim teškim uvjetima trinaestogodišnjoj Anne najveća je utjeha bio dnevnik koji je dobila za rođendan. Nazvala ga je "Kitty" i u njega je bilježila doslovno sve – od svakodnevnih događaja i napetosti među stanarima skrovišta, pa do svojih najdubljih misli, osjećaja, strahova i snova. Pisala je o svojoj teškoj vezi s majkom, o bliskosti s ocem, o ljubomori prema sestri te prvim, romantičnim osjećajima prema Peteru van Pelsu. Kroz retke koje je zapisala vidljivo je njeno sazrijevanje iz djevojčice u mladu ženu koja je silno željela postati spisateljica ili novinarka, živeći u optimističnom uvjerenju da će, unatoč svemu, "dobrota prevladati".
Nakon dugih 761 dan koje je provela u izolaciji, njena mladenačka nada u sretan kraj tragično je prekinuta. Ujutro, 4. kolovoza 1944. godine, nizozemska policija predvođena časnikom Gestapa upala je u skrovište i uhitila svih osam stanara, kao i dvoje njihovih pomagača, Victora Kuglera i Johannesa Kleimana. Do danas nije sa sigurnošću utvrđeno tko ih je izdao, iako su desetljeća istraživanja iznjedrila brojne teorije – od toga da je raciji prethodio jedan anonimni telefonski poziv, pa do toga da je ona bila posljedica istrage o ilegalnoj trgovini bonovima za hranu. Za Annu Frank i njezinu obitelj bio je to početak kraja. Odmah nakon uhićenja prebačeni su u zatvor u Amsterdamu, a potom i na posljednju postaju prije pakla koji ih je čekao na istoku - u tranzitni logor Westerbork na sjeveru Nizozemske.
Put bez povratka
Anne, Margot, Edith, Otta i ostale stanari tajnog skloništa 3. su rujna 1944. Godine ukrcani u stočni vagon. Taj kobni vlak bio je posljednji organizirani transport koji je iz tranzitnog logora Westerbork krenuo prema zloglasnom kompleksu koncentracijskih logora Auschwitz-Birkenau, u okupiranoj Poljskoj. Transport, koji je krenuo kada je rat već bio na izmaku, nosio je u sebi posebnu dimenziju tragedije, jer da su se deportacije zaustavile samo nekoliko dana ranije, Anne Frank vjerojatno nikada ne bi krenula na put bez povratka. No, ironijom sudbine Anne i njezina obitelj našli su se upravo u tom posljednjem konvoju smrti prije "konačnog rješenja židovskog pitanja" na nizozemskom tlu.
Trodnevno putovanje u pretrpanom vagonu, bez dovoljno hrane, vode i zraka, bilo je neizrecivo mučno. Po dolasku na zloglasnu rampu Auschwitza, nacistički su liječnici proveli brutalnu "selekciju". Muškarci su odvojeni od žena, a oni za koje se procijenilo da su nesposobni za rad, uključujući i svu djecu mlađu od 15 godina, poslani su direktno u plinske komore. Anne, koja je tada tek navršila 15 godina, preživjela je tu selekciju, no nikada nije saznala da su ju svi iz tajnog skloništa preživjeli te je bila uvjerena da je njezin otac, koji je bio sredovječan i ne osobito snažan, odmah ubijen. No, Otto je ipak bio odveden u muški logor, a tog je kobnog dana posljednji put vidio svoju obitelj.
Život u Auschwitzu bio je, blago rečeno, pakao na zemlji. Ženama su odmah obrijali glave, na ruke su im istetovirali brojeve, a potom su bile tjerane na iscrpljujući, prisilni rad. Glad i bolesti harale su logorom. Nakon što je Anne oboljela od svraba i nju i Margot smjestili su u pretrpanu, mračnu logorsku ambulantu, punu štakora. Potpuno iscrpljena i slomljena, njihova se majka Edith odricala svojih obroka te je kroz rupu u zidu hranu krijumčarila kćerima. Njen život ugasio se u siječnju 1945. – umrla je od gladi i iznemoglosti. Nekoliko mjeseci prije toga, krajem listopada 1944., Anne i Margot bile su deportirane u koncentracijski logor Bergen-Belsen u Njemačkoj, u kom su uvjeti bili još teži. Logor, bez ikakvih sanitarnih uvjeta, hrane i zaklona, bio je preplavljen tisućama novih zatvorenika. Epidemija tifusa svakodnevno je kosila na stotine ljudi. U tom sveopćem kaosu i same iscrpljene i bolesne, sestre Frank su se i dalje grčevito borile za život. Prema svjedočanstvima preživjelih, Margot je prva podlegla bolesti, a u veljači, ili početkom ožujka 1945., umrla je i Anne Frank. Imala je samo 15 godina. Tek nekoliko tjedana kasnije, 15. travnja, britanske su trupe oslobodile Bergen-Belsen.
"I dalje vjerujem da su ljudi uistinu dobri u srcu!"
Od osam stanara tajnog skloništa rat je preživio samo Otto Frank. Nakon što su sovjetske trupe oslobodile Auschwitz, on se vratio u Amsterdam, gdje ga je dočekala strašna vijest o smrti njegovih kćeri. Njegova tajnica i jedna od pomagačica, Miep Gies, koja je nakon uhićenja sačuvala Annine zapise, predala mu je njezin dnevnik. Čitajući ga, Otto je, kako je sam rekao, tek tada otkrio i spoznao dubinu njezinih misli i osjećaja. Odlučan ispuniti želju svoje pokojne kćerke da postane spisateljica, 1947. godine objavio je njen dnevnik pod naslovom ‘Het Achterhuis’. Taj nizozemski naziv, koji je zadržan i u mnogim međunarodnim izdanjima, kao znak poštovanja prema originalnom djelu, nosi u sebi dublje značenje - simbolizira skriveni svijet u kojem je Anne provela ključne godine svog odrastanja, prostor između života i smrti, nade i očaja, djetinjstva i odrasle dobi.
Priča Anne Frank, prevedena na više od 70 jezika i prodana u desecima milijuna primjeraka, dala je ljudsko lice nezamislivoj tragediji te je postala jedno od najvažnijih i najčitanijih svjedočanstava o Holokaustu. Rečenica iz njenog dnevnika "Usprkos svemu i dalje vjerujem da su ljudi uistinu dobri u srcu", vječni je simbol nade i snage ljudskog duha, a njena je tragična sudbina opomena budućim generacijama o opasnostima koje rastu iz mržnje i netolerancije. Zgrada na adresi Prinsengrachtu 263 danas je Kuća Anne Frank, koju godišnje posjete milijuni ljudi.
FOTO: Pogledajte tko je sve došao na posljednji ispraćaj i ukop žrtava iz masovne grobnice Jazovka
Otvori KEKS Pay
