Nisam mogao vjerovati kad sam s druge strane slušalice čuo nešto što mi je zvučalo kao rzanje konja – prisjetio se nedavno u intervjuu za The New York Times jedan od zaposlenika cijenjene svjetske aukcijske kuće Sotheby’s detalja s jedne od najneobičnijih dražbi koje je u životu vodio. Bio je prvi dan prosinca 2004. godine, kišan, maglovit i prohladan, što je, ako pitate bilo kojeg Njujorčanina, bilo sasvim uobičajeno vrijeme za to doba godine u najužurbanijem gradu na svijetu. Muškarci u skupim odjelima i dame u odjevnim kombinacijama za čiju bi se cijenu bez problema mogao kupiti novi automobil srednje klase od ranog su jutra polagano “kapali” u neboder na istočnoj strani Manhattana u kojem se nalazilo sjedište slavne aukcijske kuće.
U točno deset sati zatvorila su se vrata velike dvorane u kojoj su se, nagužvani na stolcima jedni pored drugih, nalazili gotovo svi koji su u tom trenutku bili “netko i nešto” u branši trgovanja umjetninama. Nije tu bilo ništa neobično jer se tog dana na dražbi našla cjelokupna kolekcija Daniela Fraada koju se smatralo posljednjom velikom privatnom kolekcijom američkih umjetnina u svijetu. Fraad, koji se obogatio u prvoj polovici dvadesetog stoljeća opskrbljujući gorivom sve značajnije aviokompanije, u četrdesetim je godinama zajedno sa svojom suprugom Ritom počeo skupljati djela značajnih američkih slikara iz 19. i s početka 20. stoljeća.
– Tog dana na bubnju se našlo 78 slika iz njihove kolekcije, čija ukupna vrijednost je procijenjena na 30 do 45 milijuna dolara, uključujući radove Winslowa Homera, Johna Singera Sargenta i Edwarda Hoppera koji su bili najznačajniji likovni umjetnici SAD-a u 19. stoljeću – pojasnio je voditelj dražbe. Prvih petnaest minuta aukcije potrošeno je na uvodni govor i objašnjavanje osnovnih pravila nadmetanja, a zatim je na prodaju i službeno ponuđeno prvo djelo, “Portret Gospođe H.” naturalista Garija Melchera.
– Prva ponuda iznosila je 80 tisuća dolara, ali je gotovo odmah netko drugi ponudio okruglo – stotku. Ljudi iz dvorane nastavili su dizati ponude sve do, ako me sjećanje dobro služi, pola milijuna dolara. Tu je nastala kratka stanka, a onda je jedan mlađi gospodin iz trećeg reda ponudio 650 tisuća. Pomislio sam, baš kao i ostatak dvorane, kako je to sad to, a onda mi je netko dodao slušalicu telefona. S druge strane čuo sam ženski glas. Smireno je rekla kako nudi 932 tisuće dolara. U tih nekoliko sekundi šutnje koje je uslijedilo čuo sam još nešto što sam spomenuo i prije; zvuk koji mi je zvučao kao rzanje konja – prisjetio se zaposlenik Sotheby’sa. Gospođa H. otišla je u ruke nepoznate gospođe s druge strane slušalice. Baš kao i, kakvih pola sata kasnije, “Mala Bijela kuća” Willarda Metcalfa koju je “osvojila” za 1,2 milijuna dolara, što je bilo tri puta više od procijenjene vrijednosti tog djela. Do kraja dana kupila je još petnaestak slika na koje je potrošila otprilike 25 milijuna dolara.
– Svaki put kad bi ona ponudila neku cifru, krenula bi došaptavanja među prisutnima, nikome nije bilo jasno što se događa, svi su imali ogromne upitnike iznad glave i pitali se nešto u stilu: “Pa s obzirom na to da su svi ozbiljni kolekcionari u ovoj prostoriji, tko je sad, kvragu, ta žena na telefonu?” – slikovito je situaciju opisao jedan od sudionika spomenute dražbe.
A tajanstvena osoba na telefonu bila je tada 54-godišnja Alice Walton koja se danas može pohvaliti titulom najbogatije žene na svijetu teške, prema Forbesovoj listi, vrtoglavih 46 milijardi dolara. Možda njezino bogatstvo i neće izgledati toliko impresivno ako je se usporedi s najbogatijim čovjekom na svijetu, vlasnikom Amazona Jeffom Bezosom koji teži 115 milijardi dolara, ali Alice je pokazala kako i na tradicionalno muškoj listi može kotirati visoko jer je trenutačno šesnaesta najimućnija osoba na planetu, međutim unatoč tome unutar svoje obitelji i dalje je tek – treća po bogatstvu. Starija braća – Samuel Robson i Jim Walton – od nje su bogatija za 200, odnosno za 400 milijuna dolara, te su tako zauzeli petnaesto i četrnaesto mjesto na Forbesovoj listi. Svi oni nasljednici su carstva koje je prije nešto malo više od pola stoljeća osnovao njihov otac Sam Walton, a riječ je o najvećem trgovačkom lancu na svijetu – Walmartu.
Kompanija je to koja je do 2012. godine zauzimala mjesto najveće na svijetu, a danas u 11 tisuća trgovina diljem svijeta zapošljava gotovo 2,5 milijuna ljudi, od čega polovica otpada na tržište SAD-a u kojem ta kompanija ima status svete krave i predstavlja nešto slično onome što je Agrokor predstavlja(o) u Hrvatskoj, pa nije ni čudo da mnogi govore kako bi “s propašću Walmarta u ekonomskom smislu propao i SAD”. I da, još jedna zanimljiva činjenica – obitelj Walton već dulje od desetljeća drži mjesto najbogatije svjetske obitelji u kojoj su muškarci zaduženi za samo poslovanje i razvoj kompanije, dok je Alice za sebe odabrala nešto drukčiji put, onaj koji je u nju, možda i nesvjesno, utkala njezina majka. Rođena 7. listopada 1947. godine u saveznoj državi Arkansas na jugu SAD-a djetinjstvo je provela u obitelji srednje klase koja se u tim poslijeratnim godinama ni po čemu nije isticala.
– Otac je bio radoholičar i dosta je vremena provodio izvan kuće na poslu i prije nego je osnovao Walmart. Odrastala sam sa starijom braćom uglavnom kroz neke njihove igre, tako da sam odmalena u biti više bila sličila na dječarca nego curicu. Kući bi se vraćala u odjeći zaprljanoj zemljom i blatom, sjećam se da sam još tada više voljela nositi traperice i košulju nego bluzu ili haljinu. Praznike smo provodili obilazeći američke nacionalne parkove i druge prirodne ljepote. Tata i braća bi otišli za nekim svojim poslom, a majka i ja bi ostali na livadi i vodenim bojama slikali kanjone, planine... Uvijek smo koristili vodene boje, i danas kad god ih vidim osjetim u sebi neku vrstu spokoja, mira – uvijek je isticala Alice. Ljubav prema umjetnosti, posebice slikarstvu, pokazivala je još kao dijete, a prvu sliku kupila je sa samo 11 godina. Bila je to umanjena kopija Picassove “Blue Nude” koju je platila dva dolara, a za nju je uštedjela tako da je ispred lokalnog kina prodavala kokice.
– Uz slikarstvo, moja druga fascinacija su konji, što je isto povezano s djetinjstvom. Imali smo kod kuće dva konja i oduvijek sam se motala oko njih, a čim sam dovoljno narasla, krenula sam se baviti i jahanjem – govori najbogatija žena svijeta. Iako je 1971. godine diplomirala financijsku ekonomiju na sveučilištu Trinity u Teksasu, nikada se nije, kako je rekla, pronašla u tom području. Godinu dana radila je u očevoj tvrtki, a zatim je kao brokerica vrtjela milijune u još nekoliko kompanija, ali iako joj je išlo relativno dobro, nije bila ispunjena tim poslom pa se odlučila povući i razmisliti čime se doista želi baviti.
– Dugo se u meni prelamalo, znala sam da želim skupljati umjetnine, ali nisam željela da vise u mom domu i da ih osim mene i nekoliko meni bliskih ljudi nitko drugi ne može gledati. Uz to sam, i nikada me to nije bilo sram priznati, i veliki patriot, obožavam Ameriku i to je nešto što sam naslijedila od svog oca, shvaćam da će me neki zbog toga osuđivati, ali što ima loše u tome da volite zemlju u kojoj ste rođeni i u kojoj ste odrasli. Zato sam odlučila kako želim skupiti najveću kolekciju američkih umjetnina na svijetu i od početka nikada nisam niti centa potrošila na bilo koji rad koji nisu napravili američki autori – više je puta ponovila Alice Walton. Kupnjom umjetnina ozbiljnije se počela baviti tek ranih dvijetisućitih, a ubrzo se rodila i ideju o otvaranju muzeja. U početku su joj se, kad im je rekla što planira, čak i braća smijala i govorila kako je “neozbiljna”, ali ona ne da nije odustala, nego je ideju izgurala do kraja.
Muzej američke umjetnosti Crystal Bridges gradio se tri godine, a otvoren je u studenom 2011. godine u gradiću Bentonvilleu usred Arkansasa. S kolekcijom koja je vrijedna više od milijardu dolara danas je, uz newyorški muzej Whitney, najveći muzej tog tipa na svijetu, a s obzirom na novac koji je na njega utrošen, u medijima su ga prozvali “Alisinom zemljom čudesa”.
– Svi su bili kritični prema mojoj ideji, tim više zato što nisam željela da muzej bude smješten u nekom velikom gradu, nego baš u mjestašcu u kojem sam odrasla. Govorili su mi: “Ali grad nije dovoljno dobro prometno povezan i oni koji će željeti dolaziti neće moći jer nema avionskih linija, cesta.” Bili su u pravu. Zato sam odlučila malo pogurati stvari, pa smo izradili i autocestu i novi aerodrom na koje su uvedene direktne avionske linije – zadovoljna je Alice koja, kako to opisuju drugi, kad nešto želi, to i dobije. U budućnosti se namjerava nastaviti baviti isključivo muzejom koji je njezina najdraža “igračka” koju toliko voli da je odlučila prodati ranč i farmu konja koju je imala kako bi mu se mogla do kraja posvetiti.
– Na ranču sam provela više od pola života brinući se za konje i sudjelujući u utrkama, više puta sam, dok sam jahala po stazi, znala sudjelovati telefonski u aukcijama. Nije mi bilo lako odreći se tog dijela svog života, ali više nemam niti tako malo godina, nešto je moralo otpasti – kazivala je Alice prije dvije godine kad je u javnost procurila informacija da je prodala ranč. Unatoč tome što je život, može se to već sada slobodno reći, posvetila umjetnosti, u javnosti je ostala upamćena i po nekoliko prometnih nesreća od kojih je jedna posebno jako odjeknula u medijima.
U travnju 1989. godine, vozeći svoj Porsche, udarila je u 50-godišnju majku dvoje djece koja je na mjestu preminula. Iako okolnosti nesreće nikada do kraja nisu razjašnjene, zanimljiva je i činjenica da protiv Alice nikada nije niti podignuta tužba zbog izazivanja prometne nesreće sa smrtnom posljedicom. Nije joj to bila jedina nesreća koju je skrivila, 1983. izletjela je s ceste i zabila se u drvo te jedva preživjela, a posljedice, unatoč 22 operacije koje je prošla zbog toga, osjeća i dan-danas jer joj je jedna noga ostala kraća od druge, zbog čega još uvijek šepa. S obzirom na to da voli popiti i sjesti za volan, s kojim promilom više uhvaćena je i 1998. godine, ali i na svoj rođendan 2011. godine kad je odbila alkotest, zbog čega je provela noć u pritvoru.
VIDEO: Poznate osobe na ljetovanju u Hrvatskoj
zamisli senzacije! daj meni konja, mobitel i lovu , mislim da bi i ja uspio to.