Iako mu je ima godinama na međunarodnoj tjeralici, te iako je Hrvatska za njim u međuvremenu raspisala Europski uhidbeni nalog (EUN) jer ga se traži zbog ratnog zločina počinjenog u Voćinu i Humu 1991., jednom od najbestijalnijih zločina počinjenih u Domovinskom ratu, Jovan Cvetić (59), državljanin Srbije, koji ima i hrvatsko državljanstvo, očito je smatrao da nije u nikakvoj opasnosti. Mislio je da to što je godinama, kao i njegovih 20-ak suoptuženika nedostupan hrvatskom pravosuđu, znači i da pred to pravosuđe nikada neće izaći. No prevario se jer on je optužen za ratni zločin koji ne zastarijeva, a po hrvatskoj tjeralici je neki dan uhićen u Grčkoj. Tamo je s obitelji išao na ljetovanje, a u Grčku je ušao iz Sjeverne Makedonije. Htio je ljetovati u jednom tamošnjem ljetovalištu no plan mu se izjalovio, jer je uhićen po tjeralici te odveden u Solun.
- Mene je unovačio JNA, nikakve zločine nisam počinio - branio se Cvetić nakon uhićenja, po pisanju grčkih medija
No ta njegova obrana za sad nije dala rezultata pa će jedno vrijeme boraviti u grčkom zatvoru, dok tamošnji sud ne odluči o hrvatskom zahtjevu za njegovim izuzećem. Jer njemu je u odsutnosti, kao i ostalim optuženicima za ratni zločin u Voćinu, u kojem su pripadnici paravojnih srpskih postrojbi i Beli orlovi, na bestijalan način ubili 47 civila i tri branitelja, a na teret im se stavlja i rušenje kuća, pošte, policijske postaje, crkve...
Cvetić je optužen u djelu koji se odnosi na miniranje hrvatskih kuća i crkve te ubojstvo civila. Iako on niječe da je u tome sudjelovao, dokazi prikupljeni u optužnici ga demantiraju. A kako su ti krvavi dani u prosincu 1991. u Voćinu i Humu izgledali, prije tri godine za Večernji list ispričao Ivica Đuzel. On je gledao kako mu ubijaju oca Marijana Đuzela, za čiju se smrt među ostalim Cvetić tereti.
– Otac i ja začuli smo pucnjavu pa smo izašli. Čim smo se vratili unutra, bacili su nam bombu kroz prozor. Bilo nas je 15-ak u kući. Izveli su nas na prag, djeca su počela plakati. Netko iz mraka, nisam vidio tko, rekao je: “Svi unutra, samo neka stari ostane”. Otac je ostao klečeći, čuo sam ga kako govori: “Radite od mene što god hoćete, samo mi djecu ostavite” i pucanj. Šutjeli smo i čekali, nitko nije ni plakao. Prvo sam tatu unio u drugu prostoriju i prekrio po glavi, da ga djeca i žene ne vide, a potom smo pobjegli u praznu srpsku kuću. Uspjeli smo kasnije doći do Slatine – ispričao je Ivica Đuzel svojevremeno za Večernji list.
Pet je godina za rata proveo u vojsci i policiji, a četiri je mjeseca bio zatočen u Humu. Izlaza nije bilo, priječila su ga minska polja.
– Oduzeli su mi auto i naredili da se javljam u štab. Sve sam ih poznavao, bili su mi radni kolege, igrali smo nogomet, posuđivali si novac, a odjednom su me vodili u zatvor, okretali glavu i nitko me više nije poznavao. Morao sam zakapati njihove mrtve, brati kukuruze za njih, sjeći drva, tovariti žito. Susjed me čuvao s “papovkom” da ne pobjegnem. Nije bilo hrane, pelena za djecu... – pričao je tada o užasu koji je preživio kao 24-godišnjak.
- Rat za mene neće završiti sve dok počinitelji ne budu odgovarali za zločine i nevine žrtve – kazao je.
A kako je užas u Voćinu i Humu, koji se naknadno pretvorio u jedan od najbestijalnijih zločina u Domovinskom ratu počeo, ispričao je i Darko Božičković, branitelj i svjedok tih strahovitih ratnih mjeseci.
- Da bi se shvatilo u kakvoj smo se situaciji mi Hrvati našli u Voćinu 1991., važno je znati kako je u tom mjestu bilo 450 Hrvata, a 1090 Srba, s tim da su i okolna sela bila naseljena pretežno srpskim življem. Problemi su krenuli sredinom kolovoza, kada smo zamijetili da se pojavljuju uniformirane, naoružane osobe i počinju zlostavljati Hrvate, zaustavljati ih i prijetiti. Prvi veliki incident dogodio se 14. kolovoza, kada su u jedan restoran, u kojem je radio Hrvat Branko Ilić, upala četiri četnika s prednje i tri sa stražnje strane lokala. Dovezli su tamić i oteli Branka, odveli ga na Lager Sekulinci, odnosno bazu na Papuku gdje je JNA prije rata obučavala rezervni sastav. Prvo su ga mučili, pa ubili i bacili u kanal u šumi, našli smo ga nakon oslobađanja Voćina i DNK-a analizom potvrdili da se radilo o Branku Iliću – priča Božičković.
Četiri dana nakon tog ubojstva, napadnut je Voćin i okupiran kompletni brdski dio bivše općine Podravska Slatina.
- Nas je bilo oko 25 mlađih Hrvata u Voćinu, s nešto lovačkih pušaka. Pokušali smo pružiti otpor, no vidjeli smo s kojim snagama imamo posla, njih 350 do 400 naoružanih s ondašnjih najsuvremenijim naoružanjem, dobivenim preko srpskih oficira iz vojarne Našice, pa smo se dogovorili da uđemo u kuće i pucamo samo ako nas budu ubijali. Ta nas je odluka spasila, nismo pucali, tako da nas taj dan nisu masakrirali, kao što su prošli Škabrnja, Četekovac i ostala mjesta – prepričava.
Morali su, nastavlja, izaći i predati naoružanje.
- Skupili su nas kod križa na Prebendi, to je čista hrvatska ulica, i rekli: "Mi smo od danas vlast, nas se za sve pita i mi za sve odgovaramo". Hrvatske branitelje su odmah zatočili, nekoliko nas je pokušalo pobjeći prema slobodnom teritoriju, a u tom pokušaju bježanja i ja sam uhićen, odveden u logor Sekulinci, tukli su me, maltretirali, vodili na strijeljanje, pucali oko mene... – prikazuje naš sugovornik.
Hrvati u okupiranom Voćinu, pak, praktički postaju robovi.
- Imali su radnu obavezu Srbima brati kukuruze, cijepati drva, raditi što god im je trebalo. U tim radovima naša četiri mlada Voćinjana odvedena su ispod Gaja, skinuli su ih s traktora, mučili su ih, sami sebi su kopali raku, a potom su ispucali bezbroj streljiva u njih i zakopali ih. Među njima je bio 18-godišnji Goran Salać, naša najmlađa žrtva – priča Božičković.
Za vrijeme okupacije, govori on, "jednostavno bi se netko sjetio pa otišao na Prebendu i usmrtio cijelu obitelj". Stradalo je tako desetak mještana. No, najokrutniji zločin i masakr zbio se 13. prosinca 1991., a počinile su ga srpske paravojne postrojbe pri povlačenju pred hrvatskim braniteljima koji su krenuli u akciju oslobađanja tog dijela Papuka.
- Išli su redom po hrvatskim kućama i koga god su zatekli, ubili su ga. Crkva je potpuno srušena – navodi.
Tog dana bestijalno je ubijeno 47 mještana Voćina i trojica zarobljenih branitelja. Prema optužnici, neke žrtve su zaklane, neke ustrijeljene, a neke i mučene prije smrti. Optužnica je podignuta protiv Borivoja Radosavljevića, komandanta štaba srpske paravojne postrojbe TO Podravska Slatina, te još 21 osobe.
Nakon pustih pravnih peripetija, nemogućnosti da se zamolbenim putem ispitaju okrivljenici, koncem prošle godine je postala pravomoćna. No suđenje još nije počelo jer se čeka da pravomoćnom postane odluka o suđenju u odsutnosti. Istraga ovog stravičnog zločina pokrenuta je još 1992. kada su raspisane i tjeralice za počiniteljima, a pokrenuo ju je Županijski sud u Osijeku. Kasnije je predmet ustupljen Županijskom sudu u Bjelovaru koji je dovršio istragu i podigao optužnicu. Nakon što su formirana četiri suda u čijoj su nadležnosti suđenja za ratne zločine, spis je završio na zagrebačkom Županijskom sudu.
Radosavljević i ostali terete se i za pljačkanje hrvatskih kuća te rušenje župne crkve sv. Marije u Voćinu. Riječ je bila o gotičkoj crkvi iz 15. stoljeća koju su, prema optužnici, prvo pretvorili u skladište oružja i streljiva, da bi je potom 14. prosinca 1991. srušili do temelja aktiviranjem eksploziva i gađenjem hicima iz tenkova. U optužnici je opisana i tortura koji su civili prošli prije smrti, pa su tako neki zaklani na kućnom pragu, nekima je u kuću ubačena bomba prije no što su dokrajčeni hicima, dok su drugi zarobljeni te odvedeni u kontejnere gdje su satima mučeni noževima i čavlima.
Nikada im oprostiti ne smijemo...NIKADA....