Dok od svijeta traži milijarde dolara za svoje „Vijeće za mir“ za Gazu, Donald Trump istim tim državama poručuje da su njihovi građani nepoželjni u SAD-u. Zemlje koje omalovažava, svrstava na liste rizika i kojima zatvara američke granice sada poziva da plate ulaznicu u projekt koji naziva mirovnim. Mir se u toj logici ne gradi pravom i povjerenjem, nego novcem i političkom poslušnošću, pretvarajući diplomaciju u grubu transakciju, a mir u robu s cijenom.
Objava stvaranja takozvanog "Vijeća za mir" radi stabilizacije situacije u Pojasu Gaze izazvala je val ismijavanja i kritika čim je postalo jasno da su među zemljama pozvanima u to tijelo one čijim je građanima Trumpova administracija praktički zatvorila vrata Sjedinjenih Država. To su Albanija, Armenija, Azerbajdžan, Bjelorusija, Egipat, Jordan, Kazahstan, Kosovo, Maroko, Mongolija, Pakistan i Uzbekistan, dio skupine od 75 zemalja čiji su građani u američkim dokumentima označeni kao potencijalni korisnici socijalne pomoći.
Državni tajnik Marco Rubio naložio je konzularnim službama obustavu ili usporavanje obrade imigracijskih zahtjeva iz tih zemalja, uz obrazloženje da imigranti moraju biti financijski samodostatni i ne smiju predstavljati teret američkim poreznim obveznicima. No ista ta administracija od tih država istodobno očekuje političku lojalnost i sudjelovanje u inicijativi koja se deklarativno predstavlja kao mirovna. Ta kontradikcija ne može se prikriti diplomatskim frazama.
Unatoč protivljenju dijela Europske unije, Trump nastavlja promovirati vijeće koje mnogi doživljavaju kao pokušaj zaobilaženja i slabljenja Ujedinjenih naroda, uz dodatnu kontroverzu oko visokih troškova sudjelovanja, koji za stalno mjesto, prema dostupnim informacijama, mogu dosegnuti i do milijardu dolara. Ceremonije potpore i javne izjave više nalikuju političkom performansu nego ozbiljnom multilateralnom pokušaju rješavanja krize.
Predsjednica Kosova Vjosa Osmani poručila je da „pravo vodstvo ne znači govoriti o miru, nego ga postići“, izjava koja u kontekstu Trumpove politike zatvorenih granica i financijskog pritiska zvuči kao diplomatska floskula lišena stvarnog sadržaja. I Pakistan i Uzbekistan izrazili su spremnost na suradnju, unatoč činjenici da su njihovi građani izravno pogođeni američkim viznim restrikcijama.
Pakistan je izjavio da se nada konkretnim koracima prema prekidu vatre, povećanju humanitarne pomoći i obnovi Gaze, dok je Uzbekistan opisao inicijativu kao važan korak prema rješavanju dugotrajnog sukoba na Bliskom istoku. No takve izjave teško mogu prikriti temeljni problem: od zemalja se traži politička i financijska podrška, dok se njihovi građani tretiraju kao nepoželjni.
Skepticizam je osobito izražen u Europi. Njemačka je, prema diplomatskim izvorima, američki prijedlog ocijenila kao slabljenje temelja međunarodnog multilateralizma i zanemarivanje uloge Ujedinjenih naroda. Španjolski premijer Pedro Sánchez jasno je poručio da se Madrid neće pridružiti „Vijeću za mir“, ističući da je takva odluka pitanje dosljednosti međunarodnom pravu i sustavu UN-a, uz dodatnu napomenu da inicijativa ne uključuje Palestinsku upravu.
Sve to uzrokuje da se Trumpovo "Vijeće za mir" suočava s ozbiljnom krizom kredibiliteta od trenutka pokretanja. Kombinacija restriktivne imigracijske politike, financijske uvjetovanosti i političkog pritiska teško može proizvesti stabilnost ili mir. Umjesto ozbiljne diplomatske inicijative, svijetu se nudi projekt koji više govori o američkim domaćim prioritetima i komercijalnom pristupu vanjskoj politici nego o iskrenoj namjeri da se zaustavi rat u Gazi.
Otvori KEKS Pay
