Misli li Donald Trump ovaj put ozbiljno ili samo svjedočimo novim nastavcima njegova predsjedničkog realityja u kojem nije bitno što se govori, najavljuje i obećava – a ionako se uglavnom nikad ne ostvari – nego je jedino važan spektakl pred TV kamerama i dojam koji zbog toga uživa u javnosti? Hoće li Trump zbog Ukrajine doista ući u sukob s Putinom i time riskirati dodatnu alijenaciju dobrog dijela svoje najvjernije sljedbe? Za razliku od prvog mandata, kada se u određenoj mjeri ipak kretao u okvirima tradicionalne republikanske vanjskopolitičke agende, Trump je sada svojim izolacionističkim sljedbenicima obećao okončanje ratova i dosljednu provedbu doktrine "America First", što zaokretom prema Ukrajini dovodi u pitanje. Već je i nedavno bombardiranje Irana izazvalo golemo nezadovoljstvo među ostrašćenim trumpistima, koji ne žele uvlačenje Amerike u "tuđe ratove", a nije teško zamisliti što bi se dogodilo ako bi ostvario i svoje prijetnje protiv Putinove Rusije. I sadašnje američko ponovno naoružavanje Ukrajine – premda visoka europska predstavnica za vanjsku politiku i sigurnost Kaja Kallas ispravno naglašava kako je riječ o europskoj pomoći, s obzirom na to da ga zapravo plaćaju Europljani – nailazi na otpor velikog dijela Trumpovih pristaša, koji u Rusiji, u skladu s narativom koji ga je vratio u Bijelu kuću, ne vide prijetnju Americi, a Ukrajinu smatraju žrtvom pogrešne politike prethodnih administracija, i demokratskih i republikanskih. Kako će Trumpov transakcijski nerv reagirati kada vidi da se sve više europskih zemalja ne želi pridružiti njegovoj i Rutteovoj inicijativi o kupnji američkog oružja za Ukrajinu preko NATO saveza?