Tiho, gotovo neprimjetno, obilježena je 6. kolovoza deseta obljetnica smrti Savke Dabčević-Kučar. Kao da se ne radi o jednoj od najvažnijih naših političarki, o jednoj od ključnih figura Hrvatskog proljeća, pokreta iz 1971. koji je itekako značajan za smjer kojim je Jugoslavija tada krenula, što je na kraju kulminiralo njezinim raspadom i neovisnošću Hrvatske. Savka Dabčević-Kučar bila je, po mišljenju mnogih, političarka ispred svoga vremena, vrsna znanstvenica koju su mnogi slušali, od koje su mnogi upijali znanja, koja je mnoge inspirirala, ali i kojoj za života nikada nisu potpuno priznate sve zasluge.
Rođena je u dobrostojećoj i situiranoj građanskoj obitelji. Otac Antun Dabčević bio je diplomirani pravnik iz Dobrote iz Boke kotorske, potomak stare bokeljske brodovlasničke obitelji koji je zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave u Zagrebu 1895. suđen i kažnjen. Kao tadašnji brucoš, izgubio je pravo studiranja na Sveučilištu u Zagrebu pa je školovanje završio u Beču. Savka je rođena na Korčuli 1923. gdje joj je otac u to vrijeme bio gradski poglavar. Majka Savke Dabčević-Kučar bila je Marija Miljenka Novak koja je završila građansku školu i neko vrijeme radila kao službenica.
Od 1951. bila je udana za diplomiranog inženjera rudarstva Antu Kučara, rođenog u Bolu na otoku Braču, a u braku su dobili dvije kćeri. U Splitu je Savka završila Žensku realnu gimnaziju, 1941. bila je najmlađa maturantica, a spominjana je i kao najbolja učenica u nekoliko splitskih naraštaja. Još kao gimnazijalka pokazivala je interes za književnost, umjetnost, povijest, filozofiju... Nakon što su joj brata uhitile talijanske okupacijske vlasti, a obitelj živjela u vrlo teškim materijalnim uvjetima, Savka se uhvatila držanja instrukcija đacima, a od novca koji je zarađivala pomagala je obitelji.
Ideološki je, kako je sama pisala u svojim memoarima, još u gimnaziji podržavala lijeve pokrete koji su se u to vrijeme jedini suprotstavljali fašizmu i nacizmu. No u partizane ide tek u jesen 1943., nakon kapitulacije Italije, a samo nekoliko dana nakon toga zamalo je i stradala u Milni na Braču nakon što su ustaše izvršili desant na otok. Živu glavu spasila je skrivajući se u kući jedne mještanke.
Savka inspiracija
Do kraja 2. svjetskog rata Savka je bila jedna od voditeljica izbjegličkog logora u El Shattu, a kada se potkraj 1945. vratila u Jugoslaviju, upisala je zagrebački Ekonomski fakultet. Dvije je godine provela na školovanju u Lenjingradu na Financijsko-ekonomskom fakultetu gdje je naučila ruski jezik, jedan od pet jezika koje je tečno govorila. Nakon Rezolucije Informbiroa i raskida sa SSSR-om 1948., Savka se vratila u Zagreb, gdje je i diplomirala ekonomiju u prosincu 1949. te dogodine postala i asistentica na fakultetu za predmet Politička ekonomija, a ubrzo i jedna od prvih žena doktorica ekonomskih znanosti u Hrvatskoj s radom na nimalo marksističku temu „J. M. Keynes - teoretičar državnog kapitalizma“.
Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Savka je 1960. izabrana i u zvanje redovitog profesora te je dobila Fordovu stipendiju za jednogodišnji boravak u inozemstvu – 10 mjeseci u SAD-u i dva mjeseca u Francuskoj. Zanimljivo, na fakultetu u Zagrebu nije ostao sačuvan nikakav pisani trag da je ikada ondje boravila, radila, predavala, tiskala radove, vodila doktorske radnje...
Još življe bilo je njezino političko djelovanje, a najplodnije razdoblje bilo je od 1967. do 1971. Bila je članica Sveučilišnog komiteta, članica CK SKH i CK SKJ, sekretarica prvo za ideologijska pa za ekonomska pitanja, a 1967. postala je predsjednica Izvršnog vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske čime je postala prva žena predsjednica vlade, i to ne samo u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji nego i na širim srednjoeuropskim prostorima, a još moćnija postala je dvije godine kasnije kada je postala predsjednica CK SKH. Ipak, najpoznatija je kao jedna od ključnih figura Hrvatskog proljeća ili Maspoka, kako su heterogeni nacionalni pokret koji je tražio pripadajuća prava Hrvatske u Jugoslaviji nazivali politički protivnici. Uz Savku tu su bili i Miko Tripalo, Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Dragutin Haramija, Pero Pirker, Marko Veselica…
Pokret jača nakon što se Tito 1966. obračunao s tajnom policijom i iz političkog života eliminirao njezina šefa Aleksandra Rankovića što je bio okidač za slabljenje partijskog utjecaja, reforme, liberalizaciju. No i takvi zahtjevi na kraju su izazvali bijes komunističke partije te je 1. prosinca 1971. na partijskoj sjednici u Karađorđevu Savkina politička karijera naprasno prekinuta.
Ubrzo je izbačena iz Saveza komunista, ostaje i bez svih javnih funkcija. Zapošljava se u Republičkom sekretarijatu za financije gdje je radila do 1990. kada odlazi u mirovinu.
Povjesničar Hrvoje Klasić ističe da je Savka Dabčević-Kučar sigurno jedna od najinteresantnijih i najvažnijih političkih osoba druge polovice 20. stoljeća. A njezinu važnost vidi u činjenici da je u komunistički sustav unijela novu energiju, stil pa čak i novi sadržaj.
– Kad govorimo o Savki kao da govorimo o cijeloj jednoj generaciji novih političara koji su označili smjenu generacija. Sredinom šezdesetih pojavljuje se generacija koja svoj kredibilitet nije bazirala na sudjelovanju u 2. svjetskom ratu ili u nekim ilegalnim predratnim aktivnostima nego na pozornicu stižu najvećim dijelom zahvaljujući svojoj stručnosti – kaže Klasić. Bilo je, dodaje, žena i prije nje u politici, ima ih i nakon nje, ali gledajući u hrvatsku politiku od 2. svjetskog rata, Savka Dabčević-Kučar prva je visokopozicionirana žena što ni mnogim partizankama nije uspjelo.
Da bi se shvatio njezin uspon treba znati da je ključna osoba u tom trenutku u Hrvatskoj bio Vladimir Bakarić koji je s jedne strane cijenio Savkinu energiju i stručnost, a s druge strane bio u konstantnom sukobu s pripadnicima te partizanske generacije.
– I zato je u ovoj novoj generaciji vidio nekoga tko je blizak njegovim stavovima, ali je i očekivao od njih lojalnost koju nije mogao očekivati od Mike Špiljaka ili Jakova Blaževića i sličnih – kaže Klasić.
Ono što je ideološki povezivalo Bakarića, Savku i ostale bila je politika federiranja federacije nasuprot jakoj centralnoj državi. Zalagali su se, kaže Klasić, za jačanje federacije i svih njezinih elemenata i republika što je završilo na kraju i u Ustavu.
– Vezano s time, ide i njihova politika čistih računa, uvođenje transparentnosti u potrošnju novca, bilo saveznog bilo republičkog – kaže Klasić.
S druge strane, naglašava Klasić, Savka Dabčević-Kučar nikad nije promišljala nezavisnu Hrvatsku izvan Jugoslavije, kao ni Miko Tripalo.
Kandidatkinja za predsjednicu
– Oni nisu bili hrvatski nacionalisti. Naprotiv, ograđivali su se od hrvatskog nacionalizma kao i jugoslavenskog unitarizma o čemu svjedoči i njihova bezrezervna osuda Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Nadalje, nikada, za razliku od mnogih hrvatskih političara, nisu dovodili u pitanje Titov autoritet i njegovu ulogu u Jugoslaviji. Isto tako, iako je Maspok ili Hrvatsko proljeće trebao aludirati na Praško proljeće, nije se moglo čuti nešto što je predlagao Dubček u Čehoslovačkoj, a to je uvođenje nekog oblika višestranačja. Mi možemo govoriti o liberalizmu, ali oko jugoslavenskog okvira nasuprot neovisnosti, Tita i političkog monopola Saveza komunista nije bilo spora, htjeli su samo redefiniranje odnosa – ističe Klasić.
S druge strane, Hrvatska, a samim time i Jugoslavija, nastavlja, dugoročno je najveću šansu za transformaciju i imala upravo krajem 60-ih kada se širom Jugoslavije javljaju rukovodstva i političari tipa Savke Dabčević-Kučar u Hrvatskoj, Latinke Perović u Srbiji, Staneta Kavčiča u Sloveniji... Tada je Jugoslavija imala šansu da se s takvim ljudima i promjenama koje su se počele događati transformira u federaciju koja bi imala probleme, ali bi, drži Klasić, na njih sigurno odgovarala drukčije nego kako se nastavilo raditi s neprikosnovenim Titovim autoritetom.
Kada se gleda njezino političko djelovanje u devedesetima, stječe se dojam da se Savka Dabčević-Kučar ipak nije snašla, nije doživjela uspjeh. Poanta je, kaže, tada bila da se trebalo suprotstaviti Slobodanu Miloševiću na adekvatan način. Franjo Tuđman to je ponudio, Savka nije. U to su vrijeme na scenu stupili neki novi ljudi.
Nakon slabog rezultata Koalicije narodnog sporazuma, Savka Dabčević-Kučar odlučuje se aktivno uključiti u politiku, na izborima 1992. bila je i kandidatkinja za predsjednicu države, no dobila je samo šest posto glasova.
Radimir Čačić, koji je Savku Dabčević-Kučar upoznao još 70-ih preko svog oca i s kojom je bio i susjed na zagrebačkom Medveščaku, jako dobro pamti to vrijeme. No upravo je 1990. prvi put s njom osobno kontaktirao kada se i dogovarala Koalicija narodnog sporazuma.
Potpuna ličnost
– Savka tada nije išla kao kandidatkinja na listu, ali je bila u stožeru koji je bio u Zagrepčanki uprostorijama moje tvrtke i u svemu sudjelovala – kaže Čačić, koji se sjetio i kako je Savku, Miku Tripala, Dragutina Haramiju i njega Tuđman ubrzo nakon izbora postavio i za članove Ustavne komisije za izradu novog Ustava. U to vrijeme pao je, kaže, i dogovor da se krene u formiranje nove stranke te je nakon dugog vijećanja hoće li se stranka zvati Narodna stranka ili Hrvatska narodna stranka pala odluka da se osnuje HNS.
– Otišli smo do Savke Miko i ja i tražili da se uključi u cijelu priču i da ona preuzme stranku. Savka je na to tražila da se prije formalnog formiranja obavi testiranje u cijeloj Hrvatskoj da se vidi ima li smisla osnivati novu stranku. Pokazalo se da je podrška dosta velika te se krenulo u formiranje HNS-a.
Savka je preuzela vođenje stranke, ja sam bio član Predsjedništva – kaže Čačić. Kako rezultati stranke nisu bili dobri, Čačića su 1993. nagovarali da on preuzme stranku. No, on je to, kaže, tada odbio te se sa Savkom dogovorio da ona vodi HNS do kraja mandata, a da se 1994. održe redoviti stranački izbori na kojima se ona neće više kandidirati za predsjednicu nego će to učiniti stranački potpredsjednici. Na tim izborima Čačić je pobijedio.
– Pobijedio sam u prvom krugu uvjerljivo iako nisam imao podršku vrha stranke. Savka je, bez obzira na to što smo mi bili jako dobri, tada bila sklona Ivici Vrkiću. Iako sam pobijedio, ona je do kraja bila korektna i nikada to nije javno ni jednom riječju dala naslutiti nego je poštovala volju članstva – kaže Čačić.
Za njega je Savka Dabčević-Kučar bila apsolutno najobrazovaniji političar s kojim je ikada surađivao.
– Tu vrstu znanja, snage, autoriteta i osjećaja za nacionalno nikada nisam vidio prije Savke niti ću ikada vidjeti, a poznajem sve – ističe Čačić. No osim što je bila odlična političarka i ekonomistica, kaže, posebno ga impresionira činjenica da je imala nevjerojatnu širinu.
– Bila je vrsna poznavateljica opere, o književnosti da ne govorim. S njom ste mogli razgovarati o svemu i svačemu. Kuhala je fenomenalno. Recepte za njezine kolače svi su tražili. Pamtila je imena, ljude, lica – kaže Čačić.
Kao političarka bila je rasna, čvrsta, potpuna ličnost. Kužila je ljude svih razina, od onih koji prodaju na sajmu do onih iz diplomatskog zbora, ali jednu stvar, kaže, nije mogla ni znala jer je bila gospođa, a to je uklopiti se u primitivizam, glupost, svinjarije. Drugim riječima, nije bila, kaže, karakteristična za političko društvo 1991.
Nikada, kaže, nije bila spremna na bilo kakvu vrstu političke trgovine i kompromisa na štetu svog stava i to joj izdvaja kao možda najveći plus. S druge strane, nikada do kraja, kaže, nije prepoznavala poticaje i interese koji su ljude vodili u nekim odlukama. I zato su joj se neke stvari i dogodile kako su se dogodile. Bila je rasna političarka, vrhunska intelektualka za kakvu u današnjoj hrvatskoj politici ne bi bilo prostora.
Snašla se ona, snašla! Jedan zet bio direktor INAe,, drugi direktor Plinacro. Jamili milijune!