Washington je ovog tjedna poslao jasan signal svojim europskim NATO saveznicima: Pentagon je obavijestio diplomate u glavnom gradu SAD-a da Europa mora preuzeti većinu konvencionalnih obrambenih sposobnosti Saveza do 2027. godine. To obuhvaća sve osim nuklearnog oružja, od obavještajnih sustava i satelitskog izviđanja do kopnenih snaga i logistike. U suprotnom, Sjedinjene Države mogle bi se povući iz ključnih mehanizama obrambene koordinacije unutar NATO-a.
Ovu poruku, prenesenu na zatvorenom sastanku, potvrdilo je Reutersu nekoliko izvora, uključujući američkog dužnosnika. Pentagon je izrazio nezadovoljstvo sporim tempom jačanja europskih snaga od ruske invazije na Ukrajinu 2022., s obzirom na to da Washington želi preusmjeriti resurse na Indo-Pacifik, gdje Kinu smatra glavnom prijetnjom. Rok do 2027. godine čini se izuzetno ambicioznim, pogotovo jer plan Europske unije predviđa samostalnu obranu kontinenta tek do 2030. godine.
Mnogi europski diplomati smatraju zahtjev nerealnim, ističući da povećanje proračuna nije dovoljno; potrebne su godine za izgradnju infrastrukture, obuku osoblja i prevladavanje kašnjenja u proizvodnji. Pentagon nije precizirao kako će mjeriti napredak Europe niti koliki udio sposobnosti treba biti pod europskom kontrolom. Također, nije jasno predstavlja li ovaj ultimatum službeni stav cijele administracije predsjednika Donalda Trumpa ili samo dijela vojnog vodstva, s obzirom na podjele u Washingtonu oko buduće uloge SAD-a u Europi, piše Kyiv Post.
Dužnosnik NATO-a potvrdio je da europski saveznici već preuzimaju veću odgovornost za sigurnost kontinenta i da je potreba za povećanim ulaganjima prepoznata, ali je izbjegao izravan komentar o roku 2027., naglasivši samo postupno prebacivanje tereta konvencionalne obrane sa SAD-a na Europu. Ovaj razvoj događaja nije iznenađujući u širem kontekstu, s obzirom na Trumpove kritike europskih saveznika tijekom kampanje 2024. zbog nedovoljnog trošenja na obranu.
Sada, s Trumpom u Bijeloj kući, politika pravednije podjele tereta dobiva konkretan oblik i rok. Novost je brzina i prijetnja djelomičnog povlačenja iz mehanizama koordinacije. Dok su Amerikanci dosad inzistirali na cilju od najmanje dva posto BDP-a za obranu, što je većina saveznika ispunila, sada se predlaže dublja promjena: Europa bi trebala postati dominantna sila u konvencionalnoj obrani svog kontinenta. Iako većina medija ovo tumači kao još jedan primjer Trumpovog unilateralizma koji slabi NATO, stvarnost je složenija.
Sjedinjene Države ne planiraju napustiti Savez niti povući sve trupe iz Europe; nuklearni kišobran i većina strateških sposobnosti ostaju američki. Washington ne traži potpunu neovisnost Europe, već da preuzme većinu odgovornosti za konvencionalne snage, što je logičan korak s obzirom na to da su SAD desetljećima financirale oko sedamdeset posto ukupnih NATO-ovih sposobnosti.
Ključno pitanje nije treba li Europa učiniti više, već zašto baš do 2027. Taj datum nije slučajan; Kina je javno objavila da će do 2027. imati vojsku spremnu za potencijalnu invaziju na Tajvan. Američki stratezi žele osloboditi što više resursa za Pacifik, što znači da Europa mora sama snositi teret suočavanja s Rusijom. Paradoksalno, ovakav pritisak može ojačati Savez, čineći ga otpornijim nego u proteklim desetljećima kada se Europa previše oslanjala na američki štit. Europljani su već odgovorili povećanjem proračuna; nakon 2022. mnoge su zemlje premašile cilj od dva posto BDP-a, a na ovogodišnjem summitu NATO-a dogovoreno je postupno povećanje na pet posto do 2035. godine.
Europska unija pokrenula je ambiciozan plan ponovnog naoružavanja vrijedan oko osamsto milijardi eura. Međutim, sam novac ne gradi sposobnosti preko noći; potrebne su godine za izgradnju tvornica, obuku vojnika i uspostavljanje zajedničkih zapovjedništava neovisnih o američkim satelitima ili logističkim centrima. Ako Europa ne ispuni očekivanja do 2027., posljedice neće biti raspad NATO-a, već će Sjedinjene Države vjerojatno smanjiti svoju prisutnost u određenim područjima, poput dijeljenja obavještajnih podataka ili zajedničkog planiranja obrane na Baltiku i u Istočnoj Europi. To bi prisililo Europljane da ubrzaju vlastite inicijative, poput razvoja europskog sustava protuzračne obrane ili uspostavljanja zajedničkog zapovjedništva za brzi odgovor.
Dugoročno gledano, kontinent bi mogao izaći jači i kohezivniji, manje ovisan o volji jedne administracije s druge strane Atlantika. Međutim, postoji značajan rizik: preintenzivan i prebrz pritisak mogao bi uzrokovati unutarnje podjele unutar Europe. Dok zemlje poput Poljske i baltičkih država već troše više od tri posto BDP-a na obranu i spremne su za brži napredak, Francuska i Njemačka oklijevaju zbog ekonomskih troškova i domaće politike. Bez jasnog konsenzusa, ultimatum iz Washingtona mogao bi imati suprotan učinak, uzrokujući paralizu umjesto ubrzanja.
U biti, ova poruka Pentagona nije samo o novcu ili oružju; ona predstavlja temeljnu promjenu u transatlantskim odnosima koji traju sedam desetljeća. Sjedinjene Države više ne žele biti europski policajac; žele biti globalni igrač s fokusom na Aziju. Europa ima dvije godine da pokaže da može samostalno stajati. Ako uspije, NATO će postati zreliji savez ravnopravnih partnera. Ako ne uspije, Savez će ući u razdoblje neizvjesnosti koje bi moglo promijeniti sigurnosni krajolik kontinenta više od bilo kojeg ruskog tenka. Rok je postavljen. Sada je na Europljanima da odluče hoće li to tretirati kao poziv na buđenje ili kao izgovor za daljnje oklijevanje.
Otvori KEKS Pay
