Savezna policija u Australiji prošloga je tjedna upala s nalogom za pretres u redakciju javne televizije ABC, pročešljala oko 10 tisuća dokumenata u elektroničkoj pošti novinara, i odšetala sa zaplijenjenim dokumentima na USB disku. Tražili su dokaze povezane s objavom klasificiranih vojnih dokumenata o zločinima koje su pripadnici specijalne postrojbe australske vojske počinili u Afganistanu, gdje su među ostalim ubili i nenaoružanu djecu.
Prije te racije na javnoj televiziji, policajci su u razmaku od par dana pretresli i dom novinarke koja je otkrila tajne planove o prisluškivanju građana koje provodi australska tajna služba, i poveli istragu o novinaru koji je pisao o brodovima s tražiteljima azila koji se pokušavaju domoći Australije.
Tri eklatantna primjera represivnog aparata demokratske države u nasrtaju na novinarske slobode i pravo javnosti da zna. Uslijedile su, naravno, oštre reakcije, ne samo u Australiji nego diljem svijeta. Ali, zanimljivo, nisu uslijedili radikalni zaključci da je Australija propala država. Usporedite to s Hrvatskom, gdje maltene postaje pravilo da svaki skandal odmah izaziva povike da je to dokaz da je Hrvatska propala kao država i društvo, da nam preostaje ili da iselimo ili sami legnemo u grob i u depresiji čekamo da umremo, i vidjet ćete razliku.
Ili drugi primjer. Estonija. Baltička članica Europske unije koja je ovih dana i u Hrvatskoj spominjana kao primjer male, ali uspješne države. Uspješne i po tome što je izgradila dobar imidž o sebi kroz priču o digitalizaciji društva. No, Estonija od travnja ove godine ima vladu u kojoj sjedi krajnje desna, otvoreno rasistička i ksenofobna stranka EKRE, što neke komentatore, poput estonskog novinara Ahto Lobjakas, navodi na zaključak da je Estonija prošla put od prve digitalne nacije na svijetu do prve alt-right, neonacističke države. Estonci se organiziraju u prosvjede, upozoravaju da EKRE nije njihova Estonija, ali, opet drukčije od hrvatskog iskustva, ne čujete povike da je Estonija zbog toga sad propala država i ne dovodi se u pitanje sama obnova njezine državnosti nakon gorkog iskustva u raljama SSSR-a.
Sve države svijeta imaju svoje krize, probleme, skandale i apsurde. Samo što se u većini tih drugih država ne dovodi odmah u pitanje smisao postojanja čitave države kao što se to sve češće čini u Hrvatskoj.
To opet ne znači da probleme koje Hrvatska ima treba gurati pod tepih, ignorirati ih ili umanjivati njihov značaj. Ali to znači da Hrvatska danas ima problem sa samopouzdanjem, vjerom u sebe, jer nije svaki skandal razlog za proglašavanje Hrvatske “propalim projektom”, “Apsurdistanom” ili nekim sličnim epitetom. I, drugo, Hrvatska ima problem da je jedan dio društva potpuno gluh na sve što ima za reći drugi dio društva; i obrnuto.
Sve je više plemenske politike (opet, ni po tome Hrvatska nije specifična i jedinstvena u svijetu). Tribalizam tjera ljude u eho-komore, u kojima čuju samo svoje stavove i u kojima su pošteđeni izlaganja drukčijim stavovima. A kad takvim drukčijim stavovima i budu izloženi, makar i slučajno, makar i greškom, ne čuju zapravo što taj drugi stav sadrži, nego hrle u komfor svoje eho-komore, gdje će njihovi stavovi biti potvrđeni, često još čvršći baš zato što oni drugi (obično, omraženi) imaju drukčije stavove. Niz je primjera, ali jedan od posljednjih tiče se Europskog parlamenta.
To je primjer Ruže Tomašić, koja nakon otkrića tjednika Novosti da je prije 30-40 godina u Kanadi objavljivala i recitirala sramotne pjesme u slavu Ante Pavelića, i to odjevena u ustašku uniformu, nonšalantno komentira kako je šteta što Novosti nisu taj tekst objavile prije izbora za Europski parlament jer bi dobila triput više glasova. To je taj tribalizam, jer Tomašić očito vjeruje da bi onom moru birača u koje ona baca svoju mrežu bitnije bilo to što je kritizira tjednik srpske manjine nego to što je Ruža recitirala kako će doživotno ostati vjerna zločincu Paveliću.
To otkriće iz njezine prošlosti i taj komentar, i ostatak komentara u kojima zapravo relativizira stravične zločine ustaškog pokreta i revidira povijest, čine Ružu Tomašić jednom od najkontroverznijih zastupnika općenito u novom sazivu Europskog parlamenta. Kao što ta, i druge slične priče, čine tjednik Novosti novinama koje obavljaju vrijedan posao u interesu javnosti. Ma koliko vi šutjeli o tome.
Što opet ne znači da je Hrvatska propala država. Smisao otkrivanja skandala i propusta u društvu nije u tome da se društvo pokopa, nego da se društvo izgradi boljim. Da se nauče neke lekcije i izbjegne ponavljanje grešaka. Za taj proces potrebno je staviti stvari u pravu perspektivu. Za početak, slušati i čuti stvari izvan svoje eho-komore.
dragi novinaru... spomenuli ste Australiju i Estoniju u nekoliko primjera suprotnosti demokratskim slobodama i multikultularnosti... ali pogledajmo kako su im društva uređena, od standarda pa do političkih sloboda... Hrvatsku sa razlogom zovemno balkanska banana država ili još kraće Apsurdistan... možemo krenuti od sporta, ekonomskih sloboda, ogromnog državnog aparata, na stotine lokalnih šerifa koji ništa nerade, uhljebljivanja, nerazumnog opijanja, žderanja i putovanja na račun poreznih obveznika... toga novinaru ima u Estoniji ili još bolje u Australiji ?!