Jedna od najuspješnijih laži kremaljske propagande je ona o tzv. „propuštenom mirovnom sporazumu Rusije i Ukrajine iz ožujka 2022. kojeg je minirao Boris Johnson“. Ovu laž redovito ponavljaju svi putinofili u Hrvatskoj i ostatku EU (ili kako se to kod nas kaže tzv. „poznavatelji Rusije“). Ovu laž ponavlja redovito i Putin, pa ju je tako ponovio i na svojoj tiskovnoj konferenciji 19.12.2024. govoreći ruskoj mirovnoj ponudi iz ožujka 2022. „koju je Ukrajina odbacila na prijedlog čovjeka s čudnom frizurom“:
Budući se bliže novi mirovni pregovori Ukrajine i Rusije, ovaj put uz posredovanje SAD, odnosno Donalda Trumpa osobno, vrijedi pogledati kako su izgledale pregovaračke pozicije dvije strane u ožujku 2022. tijekom pregovora Rusije i Ukrajine održanih uz posredovanje Turske? Što je doista u toj „ruskoj mirovnoj ponudi iz ožujka 2022.“ koju su Ukrajinci odbacili? Čitav tekst prijedloga mirovnog sporazuma iz 2022. objavio je New York Times 15. lipnja 2024.
Skrećem pozornost da su:
- ružičasto komentari Rusije
- tamnocrveno komentari Ukrajine
- kurziv (italic) – prijedlozi teksta Rusije
- podebljano (bold) – prijedlozi teksta Ukrajine.
Svrha ovog sporazuma, što se Ukrajine tiče, je pitanje sigurnosnih jamstava Ukrajini, odnosno koje članice UN bi trebale jamčiti Ukrajini mir, teritorijalnu cjelovitost i neovisnost, te pod kojim okolnostima. Nije dakle suština samo u tome gdje će biti granica nakon rata ili kolike bi trebale biti Oružane snage Ukrajine, nego tko Ukrajini nakon rata – ako je neutralna i izvan NATO-a – jamči mir i neovisnost! To pitanje će se sasvim sigurno postaviti i u idućim mirovnim pregovorima pod pokroviteljstvom Donalda Trumpa. Za Ukrajinu je još u ožujku 2022. bilo sporno to što Rusija uporno pokušava mirovni sporazum svesti na bilateralni sporazum Rusije i Ukrajine, gdje onda Rusija diktira uvjete mira, odnosno gdje Rusija odlučuje o budućnosti Ukrajine. S druge strane Ukrajina nastoji mirovni sporazum učiniti multilateralnom, odnosno uvesti u sporazum kao potpisnike i jamce sigurnosti Ukrajine niz drugih zemalja osim Rusije. One u ovom tekstu iz 2022. nisu navedeni, no vrlo vjerojatno je bilo riječi o UK, SAD i Francuskoj, te Njemačkoj i Turskoj.
Svrha ovog sporazuma, što se Rusije tiče, bila je osigurati neutralnost Ukrajine, odnosno zajamčiti da Ukrajina neće nikad postati članica NATO-a, te da će k tome biti podložna ruskom utjecaju. Logika Rusije je jasna: najprije žele Ukrajinu izvan NATO i izvan bilo kojeg sigurnosnog aranžmana, a zatim žele takvu Ukrajinu de facto razoružanu, sa simboličnim oružanim snagama. Dakle takvim snagama koje Rusi bez problema mogu vladati kod iduće invazije! Pri tome su Rusi smatrali da Ukrajina mora pristati na razgraničenje po trenutnoj crti bojišta, priznati neovisnost tzv. Narodnih Republika Donjeck, Luhansk i Krim, te štoviše sama podmiriti ratnu štetu na područjima tih tzv. republika ?!
Želim posebno naglasiti nekoliko ključnih detalja u ovom tekstu, iz kojih je jasno da nije Boris Johnson nagovorio Ukrajince da odustanu od ovakvih ruskih prijedloga, nego su to učinili oni sami nakon jamstva UK i SAD, te ostalih članica NATO-a da će im isporučiti potrebno oružje za obranu od ruske agresije. Kad dakle putinofili u Hrvatskoj i EU prozivaju Borisa Johnsona onda se zapravo ljute što su UK i SAD odlučile obaviti svoj posao – dakle jamčiti teritorijalnu cjelovitost Ukrajine prema granicama iz 1994. i njenu neovisnosti, u skladu su obvezama preuzetim u Budipeštanskom memorandumu!
Uostalom, kad je Ukrajina 2022. dobila prve veće pošiljke oružja iz NATO-a sve ruske konstrukcije u ovom sporazumu su se pokazale kao šuplja priča. U trenutku pregovora u ožujku 2022. ovom sporazumu ruska vojska je bila na vratima Kijeva, Harkiva i Sumija, a Herson je bio okupiran. Pod ruskom okupacijom bilo je 35 posto Ukrajine. Svega dva mjeseca kasnije Oružane snage Ukrajine odbacile su Ruse iz čitavog sjevernog dijela Ukrajine, a u rujnu iste godine Rusi su izbačeni iz Hersona i Harkivske oblasti, te je okupirano područje Ukrajine svedeno na 18 posto teritorija.
Prvo, primijetite da se Rusija i Ukrajina u svojim prijedlozima jako razilaze po pitanju značenja pojma „neutralnosti“. Ukrajina naglašava na stranici 8 da ako već treba biti neutralna onda joj nitko, a posebno ne Rusija, ne može niti smije osporiti pravo da se naoružava kako želi te da prema svojim potrebama pojačava Oružane snage Ukrajine, jer su vrlo jako oružane snage jedino jamstvo neovisnosti neutralnih zemalja izvan NATO-a, ukazujući na primjer Švedske i Finske (2022. su obje zemlje bile izvan NATO-a), te Švicarske. Rusija pak tvrdoglavo inzistira na vrlo malim oružanim snagama Ukrajine.
Na stranici 22 je ruski prijedlog veličine oružanih snaga Ukrajine. Kad se sve zbroji prema ruskom prijedlogu bi kopnena vojska Ukrajina trebala biti brojčano daleko slabija od Hrvatske Vojske 1995. uoči operacije „Oluja“ (uz doduše više tenkova, zrakoplova i brodova u Ukrajini nego u Hrvatskoj), ali uz potencijalnu crtu bojišta prema Rusiji i Bjelorusiji dugu tisućama kilometara?!
Ruski prijedlog dakle predviđa:
- Oružane snage Ukrajine ne veće od 50.000 ljudi, od čega Nacionalna Garda 25.000 i Granična straža 25.000;
- Tenkova do 280, oklopnih transportera do 741, topničkih sustava do 442;
- Protutenkovskih raketa do 255;
- Višecijevnih bacača raketa i balističkih raketa dometa do 120 km – ne više od 188;
- Najviše 100 aviona, od čega 74 borbena, ostali su transportni;
- Najviše 79 helikoptera, od čega 31 borbeni, ostali su transportni;
- Najviše 4 velika ratna broda, do 20 topovnjača i 12 pomoćnih brodova.
S druge strane, prema ukrajinskom prijedlogu, temeljenom na švedskom, finskom i austrijskom modelu, Oružane snage Ukrajine trebale bi biti u svim aspektima (brojnost, oružni sustavi) pet puta jače od ruskog prijedloga, odnosno približno onakve kakve su bile na početku ruske invazije.
Drugo, na stranici 3 Ukrajina ukazuje na nelogičnost ruskih zahtjeva da se prizna novo, zatečeno stanje, te da ne vrijede granice Ukrajine iz 2014., da je Sevastopolj službeno ruski grad itd. Drugim riječima da se pitanje granica treba riješiti prije (!!) potpisivanja ovog Mirovnog sporazuma, odnosno za Ukrajinu Mirovni sporazum ne može biti okvir za promjenu granica.
Ukrajina je odbacila ruski prijedlog članaka 5-11 koji govore o „normalizaciji odnosa“ između Rusije i Ukrajine, ali tako da se prizna neovisnost tzv. Donjecke Narodne Republike i Luhanske Narodne Republike i to u okviru čitavih ukrajinskih oblasti koje Rusija vojno ne kontrolira! Ukrajina treba priznati i tzv. Republike Krim, odnosno prihvatiti rusko-ukrajinske granice prema stanju na bojištu. Štoviše, u članku 7 Rusija čak nameće Ukrajini da o svom trošku podmiri štetu nastalu na tlu tih tzv. republika od 2014. do 2022. tijekom pro-ruske pobune obilato pomagane od strane Rusije.
Treće, za Rusiju je pri tome nedopustivo spominjanje ruskih obveza iz Budipeštanskog Memoranduma iz 1994. kojim se Ukrajina pod pritiskom sankcija SAD odrekla svog nuklearnog arsenala i morala ga je predati Rusiji. Rusiji je uz to neprihvatljivo svako spominjanje predratnih granica. Odgovor Ukrajine na ne ruske prijedloge je upozorenje kako je Rusija, zajedno sa SAD i UK, prema Budipeštanskom Memorandumu iz 1994. jamac sigurnosti i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, te da je riječ o vezanoj trgovini: predaja nuklearnog arsenala i odustajanje od nuklearnog oružja je zamijenjen ruskim, britanskim i američkim jamstvom teritorijalne cjelovitosti i neovisnosti Ukrajine! Ne može jedno bez drugog!
Dakle postoje samo dvije mogućnosti:
- Jedna je mogućnost da Ukrajina nema nuklearni arsenal, ali onda Rusija i SAD i UK trebaju prema Budipeštanskom Memorandumu jamčiti teritorijalnu cjelovitost Ukrajine prema granicama iz 1994. i njenu neovisnosti!
- Druga mogućnost je da granice Ukrajine iz 1994. za Rusiju više ne vrijede. No onda se Ukrajina ne mora pridržavati Budipeštanskog Memoranduma i može nabaviti svoj nuklearni arsenal. Kratko i jasno. Logično je da će Ukrajina na kraju ili biti pod nečijim „nuklearnim kišobranom“ (očito ne Rusije, nego NATO-a) ili će stvarati svoj „nuklearni kišobran“!
Četvrto, ključan je i kontekst sporazuma, odnosno je li ovo rusko-ukrajinski bilateralni sporazum što bi htjela Rusija ili multilateralni sporazum koji uključuje druge jamce teritorijalne cjelovitosti i neovisnosti neutralne Ukrajine. To se najbolje vidi u članku 9 na stranicama 15 i 16, gdje Rusija nastoji dodati odredbe o „de-nacifikaciji“ Ukrajine – iako Rusija sama nastupa sa nacističkih pozicija „krvi i tla“, zaštiti prava ruske i drugih manjina u Ukrajini, slobode kulturnih izražavanja i sl. što je inače predmet bilateralnih sporazuma, uz recipročnost u primjeni za obje strane, no besmisleno je u multilateralnom sporazumu o neutralnosti Ukrajine, koji se sklapa dok Rusija mirno ubija svojim granatama i bombama i Ukrajince i sve druge manjine, pa i rusku. Isto vrijedi i za članak 8 gdje Rusija nastoji ishoditi kriz multilateralni sporazum jamstva slobode prolaska robe preko Ukrajine - čitaj: ruski izvoz prema EU - što nema veze sa neutralnošću, jer neutralna zemlja sama odlučuje o tome.
VIDEO Tenkovi u Ukrajini sve su češće na meti bespilotnih letjelica
Otvori KEKS Pay
još jedna laž u sporazumu kojeg svi možete pročitati jasno piše da su Ukrajinci tražili 250 000 vojnika, a Rusi 85 000 vojnika. Dakle ne 50 000. Tih 50 000 se spominje u prvoj verziji sporazuma, a u drugim verzijama Rusija traži 85 000. Zanimljivo je da je u članku u Večernjaku objavljena samo prva verzija sporazuma, a ne zadnja. Zadnju verziju sporazuma možete naći ako pratite vezu na originalni članak iz zapadnih medija.