Ciglarskom ulicom u Drenju, općinskim središtem u sjeverozapadnoj Đakovštini, iako najkraćim putem iz toga sela prema susjednim Potnjanima malo tko prolazi. Prašnjavim ili blatnjavim makadamom, ovisno o vremenskim prilikama, zaputit će se tek mještanin koji odlazi u polje.
Put vodi nikamo
Premda ne previše udaljena od središta sela u predjelu zvanom Mađarski kraj, Ciglarska ulica doima se kao put koji vodi - nikamo.A u takozvanoj ulici postoji samo jedna kuća, ako se ruševna straćara uopće može tako nazvati. No, i takva kakva jest pružila je utočište mještaninu Ivi Maričiću, kojega je život silom prilika stjerao u kut. Uvjeti u kojima osamljeni 36-godišnji čovjek živi na rubu su humanosti. Kućica gotovo skrivena od pogleda davno zasađenim i neodržavanim voćkama i drvećem, prilaz zarastao u korov...
- Slučajni prolaznik ne bi mogao ni pomisliti da u takvu kućerku i takvu okolišu ima žive duše. Kako je vani, tako je i unutra. Iza dotrajalih zidova kriju se dva vlažna sobička, samo s najnužnijim namještajem, tek toliko da njezin stanar ima na što leći i zimi u čemu naložiti vatru.
Vrata na kućici se rijetko otvaraju; obično tek kasno navečer kada se Ivo vrati iz nadnice. Siromaštvo izbija iz svakoga kutka, baš kao i težak zadah ustajalosti i vlage. Svjetlost jedva probija kroz malena okna. Kuća nema ni struje, a kamoli vode. U dvorištu je bunar, zapušten i zarastao, ali Ivo se njime ipak koristi. Voda mu služi uglavnom za kupanje i to uvijek - nezagrijana.
Voda za čeličenje
- Hladnom vodom se čeličim - sam sebe uvjerava suvremeni Robinzon. Život ga nikada nije mazio, a sudbina je htjela da mu drugi dom bude tuđa, stara kuća, udaljena samo nekoliko metara od one u kojoj se rodio i živio s roditeljima dok nisu umrli. A kada se roditeljska kuća urušila, morao je potražiti drugo utočište. Ivo se tako rodio, a i danas živi kao jedini stanovnik Ciglarske ulice.
- Ja sam tu glavni, sada sam šerif - dobroćudno se nasmijao drenjanski Robinzon do kojega nas je doveo mještanin Ivan Jukić, pozvavši Večernjak u namjeri da se siromašnom čovjeku pomogne naći barem pristojniji smještaj.
Zimi je najteže
- Primam 400 kuna socijalne pomoći, što mi nije dovoljno za život, pa idem pomagati ljudima u selu. Najčešće radim kod jednoga gazde u vinogradu. Zauzvrat dobijem hranu i oprano rublje. Općina mi za grijanje osigura tri metra drva, što mi nije dovoljno , pa sam položio svu građu od stare kuće. Zimi mi je najteže, nemam struje ni televizora, a večeri su duge. Volio bih imati novi smještaj u kući sa strujom - povjerio nam je Ivo.
- Pokrenut ćemo inicijativu i u selu da mu se pomogne. Pa ima tu kod nas praznih kuća, netko bi mu svoju možda i ustupio, samo da ima struju - kaže Ivan Jukić. O dobrim ljudima sada ovisi hoće li drenjanski Robinzon provesti još jednu zimu na osami, uz slabu vatru i treptaj svijeća, bez televizora koji mu tako puno znači...
Ne možemo dati smještaj
U Centru za socijalnu skrb Đakovo potvrdili su nam da se Ivo Maričić iz Drenja “nalazi u tretmanu” od 1993. godine i to kao korisnik pomoći za uzdržavanje u iznosu 400 kuna, koliko mu kao samcu pripada. Ravnateljica Dubravka Petrović ističe da im se korisnik nikada nije obraćao radi rješavanja stambenog pitanja, što bi i inače bilo u ovlasti općine. Načelnik općine Drenje Zdravko Bosančić, pak, kaže da je informiran o situaciji u kojoj je Maričić, no da općina nema vlastita stambenog prostora u koji bi mogli smjestiti svoga mještanina. Preostaje, dakle, nadati se samo solidarnosti ljudi koji bi bili spremni pod svoj krov primiti tog mladića.
Otvori KEKS Pay
