Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 157
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
ŽIVOTNI INTERVJU: MLADEN ZELENIKA

'Projektirao sam tisuće zdenaca u zemljama Trećeg svijeta, u Vijetnamu me je posjetila i poznata oskarovka'

storyeditor/2024-04-23/PXL_120124_108485292.jpg
Foto: Emica ElvedjiPIXSELL
1/15
28.04.2024.
u 14:01

U Pakistanu je bilo dobro dok nije došlo do Islamske revolucije u susjednom Iranu. Odmah su postali netrpeljivi prema Europljanima

U rodnom selu Mladena Zelenike, Biogracima pokraj Širokog Brijega, bio sam nekoliko puta, ali nikada nisam čuo za njega. Dakako, nije to ni čudno jer ovaj rudarski inženjer Biograce je napustio još kao dječak i otišao se školovati diljem bivše države. Sve dok ga nedavno, u jednoj svojoj legendarnoj nedjeljnoj kolumni, nije spomenuo Miljenko Mitrović.

Otkrivanje ovog čovjeka mi je frapantno, ne samo njegovih djela koja su monumentalna – doveo je pitku vodu do milijuna ljudi u siromašnim zemljama, a možemo samo pretpostaviti koliko je duša spasio – već i njegove naravi (uvijek je nasmijan), bistrog uma (svega se sjeća), okretnosti (brže ustaje sa stolice od mene), gostoprimstva (intervju smo radili u tri navrata i svaki put me u njegovoj kući u Zagrebu dočekala već naslagana meza na ovalu). Mladen Zelenika, kojemu se divila i jedna Audrey Hepburn, koji je utkao toliko humanosti u ovaj zločesti svijet, trebao je biti bar nominiran za Nobela za mir. Jer baš takvi ljudi i trebaju dobivati takvu nagradu, pa bi svijet stvarno mogao biti bolji.

Dolaskom Mladena Zelenike i UNICEF-a u pakistanska, sudanska, vijetnamska sela, voda više nije bila dugo sanjani luksuz, već izvor života koji je omogućio da se živi i odrasta zdravije, sigurnije, s više vremena za igru i obrazovanje.

Rođeni ste u Biogracima pokraj Širokog Brijega prije 89 godina. Kako vas zdravlje služi?

Bolje nego prije desetak godina. Preživio sam pet tumora – imao sam operaciju raka debelog crijeva, pa raka prostate, a prije nekoliko godina i nekoliko melanoma. Paradoksalno, zdraviji sam sada na pragu devedesetih nego u sedamdesetima.

Rođeni ste prije 2. svjetskog rata, je li vam djetinjstvo bilo teško i koliko je odrastanje utjecalo na to čime ćete se jednog dana baviti?

Zelenike su jako vrijedni ljudi, a i pametni na svoj način. Radilo se dan i noć. Otkad znam za sebe, praktički od treće godine, morao sam raditi – nositi vodu i drva, kopati, orati, plijeviti vrt... Moji roditelji uvijek su mi predbacivali kako je moj brat poslušniji od mene, dok sam ja svojeglav. Međutim, otac mi je jednom priznao da sam bolji težak od brata koji je na kraju ostao živjeti na zemlji: "Ti si trebao ostati na selu, a on je trebao ići u školu."

Je li bilo gladovanja?

Otac je bio snalažljiv, išao je, recimo, u Bačku sezonski brati kukuruz kako bi zaradio za obitelj. Nije bilo izobilja, ali ne mogu reći da sam bio gladan, sve dok nisam završio u đačkom domu u Širokom Brijegu. Tu sam proveo tri godine jer nije bilo autobusa do kuće koja je bila udaljena 12 kilometara. U domu je prehrana bila jako mizerna.

Kad ste došli studirati u Zagreb?

Malu maturu položio sam 1950. u Širokom Brijegu, a srednju tehničku školu završio u Boru. Nakon Bora počeo sam raditi u Umagu u poduzeću Rudnici boksita i kvarcita. Bilo je tu oko 120 radnika i ja sam vodio razne zapisnike. Jednom mi pod ruku dođe molba nekog tipa s Ekonomskog fakulteta da mu se dade stipendija. I direktor pristane i kaže mi: "Iz Komiteta su mi rekli da treba stipendirati đake." Ugledam ja tu svoju priliku pa mu kažem: "Čujte, i ja bih upisao studij rudarstva, biste li i meni dali stipendiju?" "Pa zar bi nas ti ostavio?" "Ujesen ionako idem, ili u vojsku ili na fakultet." "Ako budeš dobar, dobit ćeš stipendiju!" I tako sam otišao studirati u Zagreb.

Je li vam tada padalo na pamet da će voda biti nekakav lajtmotiv vašeg života?

Ne, iako su mi zdenci i vrela uvijek bili zanimljivi. Ključna stvar dogodila se pred kraj studija. Imao sam još tri-četiri ispita do završetka kad mi je prišao profesor i rekao da pođem s njim na otok Ugljan jer tamošnja bolnica traži da im se pronađe voda. Profesor je poveo i sina, koji je također bio rudarski inženjer, i zajedno smo danima tragali za vodom, a ja sam bilježio sve što sam vidio i čuo. Vodu smo pronašli i ja sam tu napravio diplomski rad. Tada sam zavolio ovaj posao, a bolnica i danas koristi taj zdenac.

No kako sam bio stipendist Istarskih boksita iz Rovinja, nakon diplomskoga sam morao u Istru. U Rovinju sam odmah postao tehnički direktor i dobio zadatak da pronađem i iskopam 450.000 tona boksita. A njega je bilo sve manje jer ga se u Istri kopalo od 1914. godine, a tad je bila 1964. Nisam imao geologa, niti jednog rudarskog inženjera, bio sam i šef proizvodnje i glavni inženjer i tehnički direktor i glavni geolog ... Kažem asistentu: "Ajmo bušit tamo gdje si najsigurniji da je boksit." On mi je pokazao tri lokacije, ali svuda je bila glina, ni kile boksita, kamoli 450.000...

I tada uočim predradnika koji je imao četiri razreda osnovne, ali je imao istančan osjećaj za teren, osjetio sam da je on moj lovac na boksit. Zvao se Mario Diklić. Otvorio sam elaborat s dijagramima i objasnio na kakvom terenu bi trebalo biti boksita. On je jednostavno uzeo kartu i počeo prstom pokazivati lokacije. Sve do jedne bile su su pune boksita! Bio je to spektakl, 150 tona po metru bušenja!

Dakle, izvukli ste se.

Pa baš i nisam jer je direktor odmah sklopio ugovor za milijun tona! Dakle, sada moram iskopati dvostruko više od ionako teško dostižnih 450.000 tona. A direktor je bio Milan Iskra, komandant partizanskog bataljuna Pino Budicin, njegovi partizani nisu pjevali "Istro, Istro mila", nego "Iskra, Iskra Milan". Tih je godina bio prvi političar u Istri. U četiri oka mogao sam mu sve reći i on bi me poslušao, ali da mu na kolegiju ili Upravnom odboru kontriram, bacio bi me kroz prozor. Ono, prava partizančina. I onda mu u četiri oka objasnim da je milijun tona nemoguća misija, ali on uzvraća da je to već obećao sekretaru Komiteta, predsjedniku općine, predsjedniku Komore, predsjedniku Izvršnog vijeća Hrvatske u Zagrebu... nema kome nije. Velim, tri sam se godine mučio da nađem prvu tonu, kako da sad pronađem milijun? Idemo na 200.000 tona pa ćemo dugo živjeti, ovako ćemo svi pocrkati. Ali on će tvrdoglavo: "Uzmi pet inženjera i daj im da traže." Ma neće taj nikog poslušat. I onda sam ja dao otkaz pa ti kopaj, druže.

Te sam godine do lipnja iskopao 220.000 tona, a oni su iduće godine iskopali ne milijun tona, nego četrdeset tisuća tona.

I tako je završila vaša rudarska priča.

Uglavnom da. Imao sam potom nekoliko ponuda, ali prihvatio sam poziv Geotehnike. I nije mi žao.

Jeste li se u Geotehnici odmah počeli baviti podzemnim vodama?

Prvi posao bio mi je u Tuzli gdje smo radili za Rudnik ugljena Kreka. Radili smo na odvodnjavanju rudnika, zapravo na snižavanju razine vode. Tu sam za četiri godine završio još jedan fakultet popravljajući bunare koji nisu valjali, a i napravio sam 200 novih bunara.

Kad sam se nakon četiri godine iz Tuzle vratio u Zagreb, vidio sam u studentskom listu svoju fotografiju i naslov: Rekorder s rudarstva. Naime, tada je prosjek studiranja rudarstva bio osam i pol godina, a ja sam ga završio za četiri i pol godine. Kao takav mogao sam dobiti posao u Ini, govorili su mi: "Dođi, dobit ćeš odmah stan", ali sam i ja bio tvrdoglav: "Hvala, ali idem ja na teren učiti!"

Prva prava svjetska destinacija bio vam je Pakistan. Kako je došlo do te priče i što ste vi tamo radili?

Ante Kučar, Savkin muž, došao je za generalnog direktora Geotehnike i tamo negdje krajem šezdesetih banuo u Tuzlu u moju baraku. Ante je bio stručan, daleko bolji gospodarstvenik od Savke. Kad je Kučar zavirio u knjige i vidio da imamo 50 posto dobiti, mlatnuo me po ramenu i rekao: "Druže Zelenika, ti to dobro radiš!" Ubrzo je donio odluku da idem za upravitelja najvećeg gradilišta Geotehnike u Pakistanu. Bila je za to mjesto prava jagma i strašna konkurencija, a ja sam ga dobio sa samo četiri godine iskustva u Tuzli. Mnogi su se zbog toga bunili...

Ljudi su se, znači, gurali da idu u Pakistan?

Četiri stara inženjera bila su godinama u Pakistanu i imala strašne reference. Ali Kučar ih je naprosto sasjekao: "Ne, ne, Zelenika ide u Pakistan, njemu sam dao taj posao!"

I kad ste otišli?

1969. i jako sam se bojao u prvim mjesecima.

Čega, posla ili okruženja?

Bojao sam se svega. Slabo sam govorio engleski jer sam u školi učio ruski i njemački, slabo sam znao svijet jer mi je ovo, nakon jednog odlaska u Njemačku, bio tek drugi izlazak iz države. Srećom, imao sam uz sebe jednog bušača s Kreke koji mi je bio desna ruka i provodio sve moje ideje.

Bušač?

Nekad je bio vođa smjene na bušaćoj garnituri u kojoj je vodio šestero ljudi, a sad je bio šef tornja i vodio sve tri smjene. Pored toga on je bio bosanski musliman, dobro se slagao s lokalcima i oni su njega voljeli ko brata. I već u prvih par mjeseci, a bili smo stacionirani 400 kilometara sjeverno od Karachija, napravili smo više posla nego ikad itko prije nas. Tadašnji direktor inozemnih radova u Geotehnici, inženjer Majer na sindikalnom je sastanku rekao: "Doveli smo mladoga inženjera Zeleniku u Pakistan i to je čudo. U prvih je mjesec dana napravio više zdenaca nego je što je itko napravio prije njega." Mi smo radili 30 zdenaca po garnituri mjesečno, a ovi prije nas su ih pravili pet. A kako smo imali tri garniture, radili smo 90 zdenaca mjesečno.

Dakle, vi ste tražili i bušili vodu?

Tamo je pijesak pun vode, nema se tu što tražiti. Samo ima problema ako naletiš na glinu, onda si nagrabusio. A ja sam uspio riješiti problem i na temelju toga napisao sam magisterij.

Znali ste izbjeći glinu ili...?

Baš tako. Jer, ako naletiš na glinu, onda ćeš 20 dana raditi zdenac.

To su bunari za navodnjavanje?

Da.

Gdje ste živjeli u Pakistanu?

Imali smo svoj kamp i u njemu koloniju za radnike, radionice, skladišta, bazen... Ja sam imao dvosobni stan.

Jeste li obilazili pakistanske gradove?

Išli smo u Karachi, Lahore, Sukkur, ali rijetko. Radilo se 24 sata u tri smjene, i svetkom i petkom, nemaš ni kad, a ni volje. Samo rad, rad i malo spavanja.

To su bila mirnija vremena, danas u neke od tih zemalja vjerojatno ne biste išli...

Kad sam bio prvi put od 1969. do 1971., bilo je dobro, ali kasnije je bilo puno teže. Sjećam se kad sam došao sa ženom i djetetom k liječnika u Karachiju, bila je puna čekaonica ljudi. Prišao mi je Pakistanac, pružio ruku i rekao: "Gospodine, vi izgrađujete našu zemlju, hvala vam." Vladao je veliki respekt prema nama. Međutim, kad je u susjednom Iranu na vlast došao Homeini, to je djelovalo na sve muslimane na svijetu. Kad sam 1979. treći put došao u Pakistan, samo godinu dana nakon Homeinijeve Islamske revolucije, nas su Europljane, bijele ljude, mrzili i pravili nam velike probleme.

Što, radili su vam diverzije?

Kao upravitelj gradio sam 90 zdenaca mjesečno s tri ekipe, a Amerikanci nisu mogli raditi više od 60. I kako je njihova cijena zbog toga bila viša, istisnuli smo ih i oni su otišli. Ali tu njihovu jaču, skuplju, masovniju opremu kupio je domaći biznismen koji nije mogao napraviti ni pet zdenaca po garnituri mjesečno. Njima je pomagalo stotinu inženjera, a istovremeno su svi radili protiv nas.

Bio sam u Zagrebu nakon odrađena dva mandata u Pakistanu kad su Brausu, predstavniku Geotehnike u toj zemlji, podvalili da potpiše tehničke uvjete koji se ne mogu izvršiti. Molio je Pakistance posao, ali su mu uzvraćali: "Ako dođe Zelenika, dat ćemo vam posao." I Braus me molio da dođem, u Masarykovoj je kleknuo pred mene: "Molim te, dođi samo na mjesec dana." I popustio sam i na kraju ostao tamo dva mjeseca.

Čim sam došao, skužio sam da su mu podvalili nemoguće tehničke uvjete i odmah sam se bacio na pisanje novih uvjeta, sa šljunkom, cijevima, filterima i pumpama koje imamo na skladištu.

Kako su vam to prihvatili?

Zatražio sam sastanak s glavnim pakistanskim inženjerom koji je kontrolirao 50 tisuća radnika. Srećom, čovjek nije bio korumpiran pa sam mu odmah prezentirao u šest točaka što treba promijeniti i on se uglavnom složio. Ali, veli, pozvat ću svoje suradnike da prodiskutiramo o tome. I pozove deset inženjera, među njima je samo jedan bio na mojoj strani, ali nije smio istrčavati. I šef je bio pošten, ali svi drugi bili su protiv mene, politički su bili protiv Europljana.

Predstavio sam prvu točku, ne može proći, drugu točku, još teže, treća još teže, četvrta nikako, peta malo bolje i šesta – prošla. Odmah vidim da se može pa se vraćam u rikverc, opet na petu točku – prođe i ona, i tako do kraja, sve su prihvatili!

Kad je sve bilo gotovo, veli mi taj pakistanski šef: "Mister Zelenika, je l' vi korbačem tjerate ljude da rade, kako uspijevate toliko bunara napraviti?" Kad sam mu objasnio svoj sustav rada i odnosa prema radnicima, rekao mi je da nije mogao ni pomisliti da sam istodobno i dobar komercijalist i hidrogeolog i inženjer.

Dvije godine kasnije taj isti čovjek došao je u Zagreb i ponudio mi tri tisuće dolara mjesečno da dođem raditi za njega, usto i Land Rover, šofera, kuhara, čistača, čuvara za vilu i dvije povratne karte Lahore – Zagreb. Usporedbe radi, dok sam radio za Geotehniku, imao sam 600 dolara, ali to je tada bilo toliko novca da sam mogao ušparati tri četvrtine plaće. Ja bih se zaletio i prihvatio tu ponudu da nisam bio dva mjeseca 1979. i vidio koliko je narasla ta mržnja prema Europljanima i kako su moji radnici ostarjeli. Kad sam otišao 1976., oni su bili zmajevi, a kad sam se vratio nakon tri godine, oni su bili ugasli starci.

Od čega su naglo ostarjeli, od teškog posla?

Oni su kod mene imali 26 plaća godišnje i živjeli na finom standardu. Kad sam ja otišao, spali su na 12 sve manjih i manjih plaća. Sve su slabije živjeli i bili primorani prihvaćati teške fizičke poslove i tako su se istrošili i mentalno ostarjeli da nisu bili ni za što. Rekao sam mu: "Mister Malik, ne mogu s četrdeset pet godina glumiti da imam trideset. Ne mogu oponašati sebe mladoga niti mogu više biti mlad." Naravno, mogao sam ja to prihvatiti, ali nisam htio ići jer bih se morao reorganizirati na stotinu načina da mu napravim dobit. A nije lako strancu napraviti dobit kad ga tamo ne vole.

Mene su pakistanski radnici voljeli, govorilo se da, kada bi streljački odred pucao u mene, od 700 mojih radnika 500 bi ih stalo između pucača i mene da njih ubije, a ne mene. Toliko sam bio popularan. Nisam imao ni 30 godina kad su me stavili u nacionalnu enciklopediju – ljudi zaslužni za razvoj Pakistana.

Niste nikad upali u nevolju opasnu po život?

Ne, ja sam uvijek s njima bio dobar. Međutim, bilo je poslovnih poteškoća na svakom koraku. Recimo, u natječaju se traži cigla određene debljine koja ne postoji u Pakistanu, a ne smije se uvoziti. Ili, sjećam se kad smo kupili navodno najbolju ciglu, a ona nam se naprosto topila na visokim temperaturama. Otišao sam zbog toga k vlasniku koji je inače član parlamenta i pristojan čovjek. Međutim, njegov šogor koji vodi posao bio je budala, prostak, i odmah mi je počeo dobacivati: "A vi ste iz Europe, dajte mi nabavite tri-četiri europske žene pa ćemo sve riješiti." "Ne možeš kod nas žene kupovati kao tu", odbrusio sam mu. Ali on je nastavio dalje vrijeđati, pričati uvredljivo o pakistanskim kršćanima, samo da me povrijedi. Nije ih ni nazivao kršćanima, nego čistačima, kršćani doista samo to i rade u Pakistanu, oni nemaju pravo čistiti stol, imaju pravo samo čistiti noge od stola i podove...

Kasta koja ne može napredovati...

Nisam sreo nikoga tko je tako ponižavajuće nastupio pa sam se počeo praviti da ga ne razumijem. Naprosto sam se pravio lud. Ali nisam mu to zaboravio.

Tih ste godina bili kratko i u Afganistanu?

Bio sam 1978., ali samo mjesec dana, bio sam tehnička pomoć u vodoopskrbi stočara u Kandaharu.

Tada tamo još nisu bili sovjetski vojnici?

Nisu bili vojnici, ali su u svakom ministarstvu, svakom uredu bili ljudi iz Sovjetskog Saveza. Ali bilo je izrazito napeto i s nama su u automobilu uvijek bila dva domaća vojnika.

Kako ste došli u UNICEF? Radeći u toj organizaciji, bušili ste vodu u Libanonu, Sudanu, Vijetnamu...

Kad je Tito umro 1980. godine, svi ti lupeži, direktori računovodstva, sve su pare pretvarali u marke i u inozemstvu polagali na svoje račune. Nisu se više radili ni istražni radovi, ni bušenja, ni investicije, a mi smo od toga živjeli. Umro Tito, poslova nema, pare odoše u inozemstvo, nitko više ne investira i mi nemamo posla. Bio sam još uvijek u Geotehnici kao šef sektora u Zagrebu.

Tada sam poslan na simpozij u organizaciji UNEP-a (UN-ov program za okoliš), koji je osnovan u Keniji s ciljem da se zaustavi širenje pustinje na jug, da ugovorim neki posao za Geotehniku. No shvatio sam da i oni hoće novac, a ne da plaćaju druge. I kad sam se vratio u Zagreb, predložio sam da se osnuje Centar za vode Hrvatske koji će biti pri gradskom poglavarstvu ili republičkoj vlasti pa da oni traže posao za nas, a ne da kao neki šverceri žicamo okolo.

Jesu li vas poslušali?

Jesu, a ja sam ubrzo poslan u New York na jedan simpozij. Tu sam zbrojio dva i dva i shvatio da bih se i ja mogao pridružiti nekoj UN-ovoj organizaciji. Ali da bih to uradio, kako mi je rekao jedan kadrovik iz Ženeve, morao sam imati suglasnost poduzeća, a moj me direktor ne bi pustio ni za živu glavu. Ali baš tada je jedan tip, pravi četnik, širio neistine protiv mene, a ja sam načuo te laži pa sam pripremio plan. Znao sam da će me zvati direktor zbog toga, ali i da je njemu jedino bitno tko mu donosi novac. A ja sam bio taj.

Čim sam upao, rekoh mu s vrata: "Šefe, imate moju ostavku na stolu, uvijek je nova metla bolja od stare. Zamijenite me." A on je, očekivano, ustao sa stola i zagrmio: "Ma nema govora, ovo ti je prvi mandat, a imat ćeš ih još pet. Uostalom, jednom ćeš postati direktor i sjediti ovdje!" Okej, mislim se u sebi, idemo sad na nastavak plana. I kažem mu: "Šefe, imam jednu molbu. Ima jedan natječaj u New Yorku za UN, tu je pet tisuća inženjera prijavljeno. Mene sigurno neće prihvatiti, tko bi želio inženjera iza željezne zavjese. Ali bi mi imponiralo da se nađem na tom rosteru. Biste li mi dali suglasnost da se formalno prijavim?" Uzeo je olovku, potpisao, a ja sam već sutradan bio na intervjuu za posao. Odgovorio sam na 20-ak pitanja i izašao van kad za mnom trči tajnica tehničkog odjela i kaže mi da sam prošao. I uskoro sam se našao u Libanonu kao zaposlenik UNICEF-a.

Gdje ste bili u Libanonu?

Regionalni ured za Sjevernu Afriku i Bliski istok bio je u Bejrutu, ali ja sam bio u Kaani na jugu Libanona, blizu Tira.

Tamo ste se očito više družili s lokalnim ljudima nego u drugim zemljama?

Da, međutim tada je Libanon bio okupiran do Bejruta. Voziš se cestom, s jedne strane pucaju Palestinci pa te svakih par kilometara zaustavljaju Izraelci... Bitno je bilo ne izazivati nikoga, a ja sam se znao ponašati jer sam imao iskustva s muslimanima. Iako, Libanon je posebno komplicirana sredina.

Kad su Francuzi odlazili iz Libanona, tada je u zemlji bilo najviše maronita katolika i njima su dali predsjedničku vlast u političkoj diobi. Drugi su po veličini bili suniti i njima su dali premijersko mjesto. Treći su bili šijiti i njima su dodijelili mjesto predsjednika parlamenta. Tadašnji predsjednik parlamenta imao je sina s kojim sam bio prijatelj i svake sam nedjelje odlazio kod njega na ručak. Bilo mi je dobro i htio sam ostati duže od dva mjeseca koliko sam početno dobio, ali sam iz New Yorka dobio obavijest da nema šanse da mi se produži ugovor, jedino ako završim posao koji sam započeo.

Što ste trebali uraditi?

Trebao sam napraviti trideset zdenaca dubokih 500 metara, s lokalnom opremom i lokalnim izvođačima. Bilo je to jako zanimljivo i lijepo iskustvo. Naravno, uspio sam, još sam i lozu uzgojio, neku lokalnu sortu...

Jesu li i to bili bunari za navodnjavanje?

Ne, ovo je bila voda za piće. Bilo je tu jedno veliko izvorište čija je voda išla u Tir, a mi smo bušili zdence u selima u koja ta voda nije dolazila. Dakle, mi bismo izbušili bunar, ugradili pumpu i omogućili vodu za piće.

Onda je došla depeša da svi kupimo prnje iz Libanona jer su počeli otimati strance i tražiti za svakoga otkupninu od milijun dolara.

A tko ih je otimao?

Otpor protiv Izraela, preteča Hezbollaha. Došao je telefaks u Kaan: četrdeset inženjera dobiva otkaz, samo se inženjer Zelenika rotira. Ponudili su mi 7-8 lokacija, a ja sam izabrao Sudan.

Zašto Sudan?

Zato što se tamo isto radilo o projektu vode za piće. Vladala je tada velika suša u Sudanu, Abesinija i Afrika bile su na rubu ponora, a ja sam želio pomoći tim ljudima.

U Sudanu je bilo stotinu bušilica, a nula zdenaca. Ljudi su dobivali i dnevnice i stimulans, a proizvodnje nije uopće bilo. Prvo što sam uradio kao šef sektora u Kartumu jest da sam uveo normu od 15 zdenaca mjesečno, iako su se mogla bušiti i tri zdenca na dan. Za to će svatko dobiti plaću od UNICEF-a koja je nešto viša nego plaća od države. I odmah se radilo 30 zdenaca po garnituri mjesečno i proizvodnja je krenula odlično. Najbolji radnici bili su Indijci – i najbolji bušači, geolozi, inženjeri, strojari, metalurzi, sve majstori nad majstorima. Indija je bila najbogatija zemlja na svijetu kad su je okupirali Englezi, a najsiromašnija zemlja na svijetu kad su oni otišli. Sada opet idu prema vrhu, pa i na Mjesec.

Onda je dobro što Indijci sad dolaze u Hrvatsku...

Ovisi tko rukovodi njima, što se od njih traži i što im se daje – i što im se ne daje. Kad se pobune, znaju biti opasni. I Pakistanci su odlični radnici, puno bolji od Hrvata. Mi nismo mogli napraviti jedan veći zdenac za manje od desetak dana, a oni bi ga napravili za jedan dan.

Kako ste živjeli u Sudanu?

Sudanci su možda malo manje prefrigani od Pakistanaca. Imao sam kuću u Kartumu, kao i El-Obeidu gdje sam duže boravio. Tu je bio sirijski restoran, koptski i grčki, pa bismo išli na doručak u grčki, a na ručak i večeru u sirijski. Držao ga je maronit, katolik, s kojima sam se povezao još iz Libanona. Naime, dok sam bio u Tiru u Libanonu, išao sam svaku nedjelju na misu, a poslije mise ručao sam s biskupom... I u El-Obeidu je bila crkva i često bih navečer u šest sati išao na misu.

Nakon četiri godine Sudana otišli ste u Vijetnam gdje ste bili sljedećih pet godina, od 1988. do 1993.

Oni su se dobro ponašali prema nama, ali su jako specifični. Imaju zapisano da su svakih sto godina pobijedili u velikom ratu Kinu. Zanimljiva je priča s Kambodžom, u kojoj su VIjetnamci početkom 1979. srušili vlast Crvenih Kmera. Dok u Kambodži nikad nije bilo Vijetnamaca, cijeli južni Vijetnam pun je kmerskih spomenika. Kad su vidjeli da UNICEF i svjetske organizacije paze na manjine i da manjinama daju više novca, onda su i oni počeli povećavati njihov broj, ali su povećali s 10 tisuća na 100 tisuća... A od 100 milijuna stanovnika ima ih sigurno četrdeset milijuna koji nisu Vijetnamci, nego su Tajlanđani, Kmeri... Sjećam se i da Kinezi nisu smjeli pisnuti, takvo je vrijeme tada bilo u Vijetnamu.

Tamo vas je posjetila oskarovka Audrey Hepburn, sjećate li se tog susreta?

Kako da ne, pa gledao sam skoro sve njezine filmove. Ona je bila ambasadorica UNICEF-a i promovirala naše projekte pa je tako došla u Vijetnamu radi promidžbe naših bunara.

Jeste li razgovarali s njom?

Naravno, bila je puna tri dana s nama. Tada je već bila teško bolesna, ali imala je one svoje šarmantne, prepoznatljive crte lica. I baš je od mene tražila da joj ja objasnim tu najjeftiniju metodu bušenja koju smo tamo koristili, a koja je bila vrlo efikasna.

Kakva vam se činila?

Pristupačna, ali diskretna, imala je uz sebe stalno mladog, snažnog zaštitnika koji je pazio da muha na nju ne sleti. Potpuno normalna osoba, samo vrlo ozbiljna, nema s njom zezancije i štoseva...

Na stranicama UNICEF-a pročitao sam da ste vi zapravo s tim svojim projektima doveli vodu do milijuna ljudi?

Samo u Vijetnamu pod mojom je kontrolom napravljeno 115.000 zdenaca. Kad zbrojim ostale zemlje, gdje smo radili i velike bunare za navodnjavanje, ukupno je to 123.500 izvorišta vode. Ako uzmemo da se minimalno 100 ljudi koristi jednim bunarom, to znači da smo osigurali vodu za najmanje 12 milijuna ljudi... Pored ovih zemalja o kojima sam pričao, radio sam i u Maleziji, Nigeriji, Mađarskoj...

Je li supruga bila s vama na tim putovanjima?

Bila je u Sudanu, Pakistanu i Vijetnamu, ali u Libanon joj nisu dali zbog rata.

Jeste li se kad otrovali nekom hranom na tim putovanjima?

Jesam u Sudanu kad se pomiješala kanalizacija s vodom. Došao sam u Zagreb s velikim proljevom i odmah išao k dr. Ivanu Beusu, koji je liječio i kardinala Kuharića. Brzo je shvatio o čemu je riječ i spasio me, bilo je to podosta opako trovanje.

Imam i sličan slučaj s kćeri, koja je došla sa sedam mjeseci u Pakistan i dobila proljev koji nikako nismo mogli izliječiti. Poslali smo je punici u Zagreb, odveli su je na analizu na Šalatu i odmah su joj našli lijek. Jer u Pakistanu je s liječenjem drugačija priča, naš liječnik, susjed, iako obrazovan, rekao nam je: "Ne mogu ja nju izliječiti, samo Alah liječi. Mi joj samo dajemo lijekove na koje nas je Bog uputio, ali On liječi."

Poslije sam se sprijateljio s jednim liječnikom koji je ismijavao njihovu lokalnu tradicijsku medicinu. Molio sam ga da pomogne računovođi kojeg sam poznavao, jako ga je bolio trbuh. Ja sam mu donio meda, ali nije mu bilo pomoći bez medicine. Mrtva sirotinja, nemaju ni hladnjak u kući. I onda sam molio ovoga civiliziranog liječnika, s kojim sam igrao badminton i bio dobar prijatelj, da mu pomogne. "Ma i on i žena su budale, neće da čuju ni za kakve lijekove osim tradicijskih. Odmah bih ga izliječio da mi dopusti. Prošli sam mu put dao lijekove i ozdravio je, a sad kad ga je opet ulovila bolest, napao me je zašto sam ga uopće bio izliječio. Smrtno mi je zamjerio", izbiflao mi je taj moj prijatelj liječnik. A računovođa je ubrzo umro, bio je moje godište....

Jeste li sklopili neka prijateljstva pa se kasnije čuli s nekima od tih ljudi koje ste upoznali po svijetu?

Ostala su ta prijateljstva i kod njih i kod mene, ali tko će pisati pisma...

Kako objašnjavate da ste još uvijek tako vitalni, jeste li se pazili kroz život? Jeste li pušili, pili alkohol?

Pili smo viski, rakiju, vino, pivo, kako ne, ali nikad u životu nisam se napio. A od 2008., otkako sam operirao rak debelog crijeva, ne pijem više oštro. A od prije četiri-pet godina, otkako sam primijetio da mi se vrti od dva piva, ne pijem ni njega.

Uvijek sam puno pješačio, nikada se nisam volio voziti u autu. U Sudanu mi je bilo pogotovo mučno voziti se, živio sam u trećem po veličini gradu koji je imao samo 50 metara asfalta, sve sam pijesak. Jednom me vozač vozio iz El-Obeida do Kartuma, brzo je vozio i satrao mi leđa da sam odmah išao liječniku. U Sudanu se nikad nisam usudio voziti sam izvan grada jer zalutaš taj tren. Kilometar izvan grada nema više ni cesta ni tragova od guma, kako se oni snađu, Boga pitaj. A još je gore kad padne kiša pa sve poplavi, jer taj pijesak sporo upija vodu.

A pazim se, u mladosti sam igrao nogomet, stolni tenis, badminton, a u selu kopao, orao, sijao, čuvao goveda, ovce, jahao konje...

Jeste li se sada potpuno umirovili ili se još nečim pomalo bavite, jer mi se čini da ne mirujete?

U mirovinu sam otišao 2003., i to s Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gdje sam radio nakon UNICEF-a kao profesor. Predavao sam i u Mostaru, čak i sada tamo pišu da sam redoviti profesor hidrologije. Međutim, ne idem više na predavanja. Pišem pojedine članke i tako, družim se s prijateljima.

Imate jednu kćer?

Imao sam i sina, ali umro je u 55. godini. A kći Sunčana je glumica.

Čujem da ne idete na njezine predstave?

Bojim se da joj ne krene po zlu i bojim se da ne doživim neku neugodnost zbog toga. I ne mogu podnijeti kad igra uloge koje nisu pozitivne.

Za kraj, može li nestati pitke vode u svijetu.

Može.

A hoće li je nestati?

Vidio sam rijeke toliko zagađene da ljudi pokraj njih ne žive ni 30 godina jer se miješaju voda i kanalizacija. Podzemne vode ne uzimaju se za ozbiljno jer to vode građevinari koji ne poznaju geologiju. S jedne se strane zagađuje, s druge strane ne gospodari se vodom pravilno i ona odlazi u more. Tako da sve je moguće.

Komentara 2

SA
sanikol
17:36 28.04.2024.

Nema komentara? Naravno da nema. Projektirao je tisuće zdenaca u zemljama trećeg svijeta i zaradio milijune. Svi zdenci rade na istom principu i dovoljno je projektirati 2-3 tipa a svi ostali su copy paste. Osim toga zar je taj čovjek sam odlazio po svijetu i nije imao nikakvu ekipuDa je barem spomenuo suradnike.Samo jedan zdenac dnevno značilo bi cca 300 godišnje a tisuće desetke godina. Tko mu je radio istražne radove?

Avatar samočitam
samočitam
14:55 28.04.2024.

Nevjerojatno! Ispod razgovora sa čovjekom koji je projektirao i sudjelovao u stvaranju nekoliko desetina tisuća zdenaca i time omogućio pristup pitkoj vodi milijunima ljudi … ni jedan komentar. Zato se pišu hvalospjevi ispod članaka o polupismenim pohlepnim političarima koji bii upravljali državom bez da imaju ijednu ideju kako ovu državu oporaviti ali zato razglabaju daleku prošlost i nemušto pokušavaju revidirati povijest.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije