Jedan od najglupljih argumenata koji se mogu čuti u aktualnoj poluraspravi o pravima nacionalnih manjina je onaj koji kaže da zastupljenost srpske i drugih manjina u Hrvatskom saboru treba nekako ograničiti jer takav sustav, sa zajamčenim mjestima, u pravilu ne postoji u drugim europskim državama. Argument je glup jer je izgrađen na zaboravu, kao da ne znamo odakle smo krenuli i kako smo do ovog današnjeg sustava uopće došli.
Najviša moguća zaštita za srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj bio je preduvjet i za međunarodno priznanje i za opstanak međunarodne podrške Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata i za mirnu reintegraciju Hrvatskog Podunavlja te na koncu i za ulazak Hrvatske u EU. Sve to kao da se zaboravlja kad se Milorada Pupovca i druge pokušava ogaditi etiketama da se samo brinu o novcu (Josipovićeva etiketa o “etnobiznismenu”), da se brine o Beogradu ili da se samo brine o HDZ-u. A zaboravlja se da se Pupovac u ključnim trenucima brinuo zapravo o hrvatskim nacionalnim interesima.
O čemu se tu govori ? Manjine u Hrvatskoj imaju ista prava kao i svi drugi građani, odnosno čak i više, pravom na određena saborska mjesta, što nije u redu. Po toj logici bi naime onda i populaciona grupa penzionera, slijepaca, trudnica, onih sa crnom kosom ili bez jedne noge trebala dobiti fiksna mjesta u Saboru. Nije bez razloga, da praktički niti u jednoj demokratskoj zemlji manjine nemaju primarno zagarantirane fotelje u parlamentu. Taj zakon se mora promjeniti, jer je time ostali dio naroda, znači večina, u pravno gledano inferiornom položaju prema manjinama !